>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Školinda

Dok se povjesničari hvataju za glavu slušajući predsjedničine izjave, dok analitičari raspravljaju o uzrocima uznapredovalog historiografskog bunila a većina građana se crveni od srama, lako je reći da je sve bilo savršeno jasno još prije četiri godine. I da nema nikakvog razloga za čuđenje. Jer stvari su – recimo to tako – školski jednostavne

Zavjesa

Tko nam je kriv što nismo pazili. Ako je neka isprika, tog januara prije četiri godine u Hrvatskoj su vladali posebni uvjeti. Čitava se država tresla od domoljubnog zanosa, u središnjici HDZ-a otvarale su se boce vina, u Savskoj 66 zatvarale su se boce plina, a upravo izabrana predsjednica Republike s pozornice je vikala da ćemo brzo postati jedna od najbogatijih zemalja Evrope i još neke, slične gluposti. Valjda nam je zato, u svoj toj gunguli, promakao jedan mali novinski prilog o Kolindi Grabar-Kitarović što ga je objavio Večernji list. Priloge poput tog, napokon, tih su trijumfalnih dana objavljivali i drugi mediji: novinaru Večernjaka novoizabrana šefica države pričala je malo o svom idiličnom djetinjstvu na Grobniku, malo o osnovnoj školi u obližnjem Jelenju, malo o gimnazijskim danima u Rijeci… I tako, malo pomalo, stigli su do 1985. godine, kada je ambiciozna riječka odlikašica saznala da četvrti razred gimnazije može završiti u Sjedinjenim Državama. Pa je izvadila vizu, spakirala kofere i otputovala za Los Alamos. U simpatičnom gradiću pokraj Santa Fea – nešto većem od Slatine, malo manjem od Kutine – bilo joj je, kaže, fino: ‘Petkom sam jedva čekala ponedjeljak da idem u školu, koja mi je bila olakšanje nakon hrvatskih škola u kojima se inzistiralo na usvajanju podataka…’ Američke škole, naime – lijepo nam je predsjednica objasnila još prije četiri godine – naglasak stavljaju na ‘kreativnost’, a ne na ‘formalnosti’. Kompletan je pristup obrazovanju nekako opušteniji: djeca čak sama biraju predmete koje će slušati. Mlađahna gošća iz daleke Jugoslavije, recimo, te je 1985. izabrala predmet ‘Europska povijest’. ‘Dolazeći iz jedne komunističke države, htjela sam vidjeti, sagledati to iz američkog kuta’, prisjetila se na stranicama Večernjaka, još na početku svoga mandata, onih idiličnih dana predaha od jugoslavenskog školskog sustava, kada je upoznala kreativne metode učenja, usvojila drukčija znanja, proširila horizonte, stekla nova iskustva, prijatelje, poneku simpatiju…

Tko nam je, jebiga, kriv što nismo pazili. Danas, dok bivša američka maturantica luta svijetom lupetajući besmislice o tome kako je odrastala s krive strane Željezne zavjese, lako je biti pametan. Dok se povjesničari hvataju za glavu slušajući njene izjave, dok analitičari raspravljaju o uzrocima uznapredovalog historiografskog bunila a većina građana se crveni od srama, lako je reći da je sve bilo savršeno jasno još prije četiri godine. I da nema nikakvog razloga za čuđenje. Jer stvari su – recimo to tako – školski jednostavne. Baš poput školske zadaće. U kojem razredu srednje škole učimo o Željeznoj zavjesi? Učimo u četvrtom. U sklopu kojeg predmeta učimo? Učimo u sklopu europske povijesti. Gdje je Kolinda Grabar-Kitarović pohađala četvrti razred i slušala ‘Europsku povijest’? U Americi. Što to točno znači? To znači da je europskoj povijesti pristupila iz ‘američkog kuta’. Po čemu je američki kut specifičan? Po tome što ‘ne inzistira na usvajanju podataka’. Na čemu onda inzistira? Inzistira na ‘kreativnosti’. Dobro, da utvrdimo gradivo: što dobijemo ako o Željeznoj zavjesi učimo u Americi, ne inzistirajući na ‘usvajanju podataka’ nego na ‘kreativnosti’? Dobijemo predsjednicu države koja je otputovala iz Jugoslavije kako bi 35 godina kasnije jugoslavensku povijest tumačila iz američkog kuta, sa što manje podataka i što kreativnije. Sve je dakle bilo jasno još prije četiri godine: tko nam je kriv što nismo pazili na nastavi.

Uostalom, tko je kriv i toj blesavoj Jugoslaviji? Tko joj je kriv što je slala učenice i studente na prekooceanske razmjene? Što je svaku ambiciozniju maturanticu čiji su roditelji imali dovoljno para puštala da se potuca po američkim provincijama pa onda vrati kući kreativno lupetajući? Što je priznavala ocjene i nostrificirala svjedodžbe? Što je dijelila pasoše i otvarala granice? Tko joj je, jebiga, kriv: mogla je lijepo ostati iza Željezne zavjese.

Bogataši

A dok se hrvatska predsjednica u ime zapadnih vrijednosti obračunava s jugoslavenskim socijalizmom, na Zapadu se uglavnom bave vlastitim kapitalizmom. Umjesto velikih povijesnih rasprava, dovoljno je baciti pogled na male ekrane: najzabavnije, najhvaljenije i najzanimljivije TV-serije ovih dana redom govore o dužničkom ropstvu, prekarnim poslovima, surovim manevrima gigantskih korporacija… HBO-ov ‘Succession’ (‘Nasljeđe’), recimo, nakon solidne prošlogodišnje premijere neočekivano se pretvorio u glavni događaj aktualne televizijske jeseni: druga sezona sasvim je razigrala osnovnu premisu o starom medijskom mogulu i njegovo troje djece koji se međusobno bore za očevu naklonost. Od korporativnog trona do najnižeg poltrona, autor Jesse Armstrong (‘In the Loop’, ‘Four Lions’) prikazuje beskrupulozne bogataše, kalkulantske cinike i ljigave beskičmenjake: likovi koji barataju milijunima dolara i ljudskih života u svakom su trenutku spremni na sve, kratkotrajne saveze zamjenjuju brze izdaje, sklapaju se tajni dealovi i zataškavaju smrti nevinih. Sardonična satira ‘Successiona’ kao da ima nešto od humora sjajnog ‘Veepa’ Julije Louis-Dreyfus, igrajući na komični efekt političke nekorektnosti prikrivene kulisom moći. Iza nelagodnog humora, međutim, leži opakija pouka: kada su u pitanju ozbiljni iznosi, tada obiteljske veze, ljubav i lojalnost ne znače mnogo. Mali bonus za ljubitelje domaćih prirodnih ljepota: serija je dobrim dijelom snimana u Hrvatskoj pa se najbolja, finalna epizoda odvija na palubi luksuzne jahte koja pluta pejzažima južnog Jadrana, dok očevi, sinovi i bračni parovi gledaju kako da jedni drugima dođu glave.

Luzeri

Na suprotnom polu od ‘Successiona’ stoji ‘Lodge 49’ (‘Loža 49’), prekrasno iščašena serija o luzerima i autsajderima iz Long Beacha, s bivšim surferom Dudom – koji izgleda otprilike kao mlađi rođak legendarnog Dudea iz ‘Velikog Lebowskog’ braće Coen – u središtu radnje. Izdaleka inspiriran pripovjednim ludorijama Thomasa Pynchona, ‘Lodge 49’ smješta galeriju pomaknutih likova u ložu (polu)tajnog društva Red risova, obrćući priču oko misterioznih svitaka, alkemijskih formula i bizarnih podudarnosti. Trik je u tome što se čitava ova mistifikatorska parodija odvija u eri ekonomskog kolapsa: velike tvrtke propadaju, loža je u ozbiljnim dugovima, ljudi životare, žicaju privremene poslove, kruže oko mjesne zalagaonice… ‘Nešto kao ‘Kafić uzdravlje’ koji susreće ‘Twin Peaks’ usred ruševina kapitalizma’, opisala je seriju kritičarka Voxa Emily Todd VanDerWerff. Ako ‘Succession’ prikazuje nepodnošljive moćnike, ‘Lodge 49’ slika predivne gubitnike; ako ‘Succession’ govori o individualnim interesima, ‘Lodge 49’ je priča o snazi zajednice; ako ‘Successionom’ vlada autistični cinizam, ‘Lodge 49’ uporno vjeruje u solidarnost i empatiju. Nažalost, u ovoj usporedbi, ‘Lodge 49’ je, baš kao i njegovi likovi, daleko neuspješniji. Gledanost mu je katastrofalna, iako ga kritičari obožavaju. Tonči Kožul na portalu Kulturpunkt, primjerice, dobro primjećuje da je njegovom autoru, Jimu Gavinu, pošlo za rukom da izgradi priču bez ijednog pravog negativca, jer ulogu antagonista preuzima kompletan kapitalistički sistem, a takva narativna majstorija rijetko uspijeva i mnogo ambicioznijim TV-pripovjedačima, poput, recimo, Davida Simona, koji još od ‘Žice’ uzaludno pokušava ponoviti sličnu stvar…

Kronike

Što nas vodi do treće, završne sezone ‘The Deucea’ (‘Kronike Times Squarea’): nakon što je prošloga tjedna emitirana zadnja epizoda, čini se da je Simon opet podbacio. A počelo je odlično: povijest njujorške industrije seksa u sedamdesetim i osamdesetim godinama trebala je postaviti poligon za širu priču o usponu neoliberalizma, gentrifikaciji gradova, metastazama slobodnog tržišta. Zamišljena daleko ambicioznije od ‘Successiona’ ili ‘Lodgea’, serija je razvila tipično sajmonovski široku društvenu vizuru, povezujući kriminal i politiku, novac i moć, intimne situacije i klasne odnose. Epizodu po epizodu, međutim, gubila je dah. Dobar primjer je onaj jednog od središnjih likova, Eileen ‘Candy’ Merrell u izvedbi Maggie Gyllenhaal. Na početku, dok je Candy još samo prostitutka s Times Squarea, Gyllenhaal magnetično vlada svakim kadrom: pri kraju, kada Candy postaje hrabra redateljica feminističke art-erotike, uglavnom samo bifla preduge, programatske monologe. Šteta, iako je ‘Žica’ Davidu Simonu donijela nepotrošiv kredit pa i dalje nestrpljivo čekamo nove projekte: u pripremi su serija o Španjolskom građanskom ratu i ekranizacija ‘Zavjere protiv Amerike’ Philipa Rotha. U međuvremenu, ako ništa drugo, ‘The Deuce’ podsjeća da ne treba bez razloga podcijeniti neke manje ambiciozne naslove.

1/1