>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: STEM-revolucija jede svoju djecu

Pod zastavom STEM-revolucije kod nas se regrutira jedan maleni odred velike svjetske rezervne armije rada: četa sasvim prosječna, ni najbolja ni najgora, ni najjeftinija ni najskuplja, solidno obrazovana, relativno povoljna, taman negdje na pola puta između Amerike i Afrike

Armija

Sjeća li se netko uopće da je još jučer kurikularna reforma bila najvažnija politička tema u zemlji? Zbog nje su se – a ne zbog ustaša i partizana, bolnih rezova i radničkih prava, birokracije i korupcije – zakotrljali najmasovniji prosvjedi još od 90-ih. Zbog nje je na ulice izišlo 50-ak hiljada ljudi. Oko nje se, uostalom, presložila aktualna vlada. A sada, u godini u kojoj će konačno ući u škole, kurikularna reforma spominje se još samo na marginama: kada novinari doznaju da neko lice s radikalne desnice iznutra rovari po projektu ili kada pokoji stručnjak bezvoljno prokomentira koliko je malo zapravo ostalo od vizije Borisa Jokića i njegove ekipe.

Pa ipak, ispod krša dojučerašnjih iluzija, jedna je izvorna reformska ideja preživjela. Apsolutni prioritet novog obrazovanja je STEM, najavljuje ministrica Blaženka Divjak. Najveći promotor STEM-revolucije, investitor Nenad Bakić – koji je do maloprije iz dana u dan punio portale i novine – više se nigdje ne pojavljuje, jer za to nema potrebe: on je od samoproglašenog borca protiv tromog školskog sustava u međuvremenu postao službeni savjetnik predsjednice države, a obrazovanje kakvo zastupa postalo je službena državna politika. I to jedna od rijetkih oko kojih skoro da nema prijepora: lijevi i desni, vlast i opozicija, svi se slažu da će STEM pripremiti našu djecu na digitalnu budućnost, da će stvoriti mlade inovatore i poduzetne programere, da će ih povezati sa svijetom. To je valjda rezime okljaštrene reforme: poraz sistema, pobjeda STEM-a.

A dok čekamo da nas STEM-revolucija poveže sa svijetom, u ‘Neprijateljskoj propagandi‘ kratimo vrijeme prateći što svijet govori o STEM-revoluciji. Ovih dana na njujorškom portalu Jacobin izišao je tako sjajan tekst ‘The Tech Education Con‘ (‘Prevara tehnološkog obrazovanja‘). Autor, J.S. Chen, nije nekakav nadobudni marksistički ideolog ni sumnjivi komentator aktualnih zbivanja poput autora ovih redova, nego i sam radi u tehnološkoj industriji: kada piše o najnovijem prodoru STEM-a u američki obrazovni sustav onda govori iz perspektive insajdera, oboružan iskustvom i stručnim znanjima. A ono što govori, mada se odnosi na SAD, nevjerojatno podsjeća na priču s ovih prostora. Malo žestokom medijskom propagandom, malo agresivnim lobiranjem, malo pritiskom na političare i državne institucije, biznismeni poput Billa Gatesa i Marka Zuckerberga ugurali su posljednjih godina u američke kurikulume čitav niz STEM-predmeta. Na ruku im ide što su javna ulaganja u obrazovanje manja nego ikada: njihove inicijative sada izgledaju kao dobronamjerno krpanje demodiranog sustava. Zato su im sva vrata otvorena, pa im danas u susret izlazi Donald Trump baš kao što je to jučer činio Obama. Većina njihove akcije doživljava kao ogledni primjer filantropije, poslovnjaci im čestitaju jer su ušli u obrazovni biznis, ciničniji u svemu vide marketinško širenje i pretvaranje sveučilišnih predavaonica u poligon za promociju Googlea i Facebooka. Jedna dugoročna posljedica, piše Chen, bit će međutim važnija od svega ovoga: ‘Uz pomoć Bijele kuće, tehnološke kompanije žele obrazovati mlade ljude kako bi sebi izgradile rezervnu armiju tehnološkog rada.‘ U bajkovitim propovijedima investitorskih magova, naime, bilo tko može postati veliki poduzetnik i inovator: u stvarnosti, samo rijetki završe kao Zuckerberg i Gates, dok većinu čeka sudbina njihovih digitalnih šljakera. I što je većina obrazovanih STEM-ovaca veća, to će ih više na kraju ostati bez posla: što je više nezaposlenih, to niže mogu vlasnici spustiti plaću onima koji imaju sreću da rade. Najciničniji manevar pritom je ulaganje samozvanih filantropa u edukaciju siromašnih i nerazvijenih. Gates i društvo otvaraju škole po Africi, potiču obrazovanje žena i manjina: naizgled lijepa gesta, ali baš afrički radnici, žene i manjine u tehnološkim firmama redovno zarađuju manje od američkih bijelih muškaraca.

Na tom mjestu Chenov esej postaje itekako zanimljiv i nama u Hrvatskoj. Jer na stranu očite analogije, maskerada lažne filantropije, asistencija visoke politike poduzetnicima koji ulaze u razrede: na stranu sve ono što je posve isto s obje strane Atlantika. Pravu nevolju otkriva tek šira slika. Pod zastavom STEM-revolucije kod nas se – vidimo – regrutira jedan maleni odred velike svjetske rezervne armije rada. Četa sasvim prosječna, ni najbolja ni najgora, ni najjeftinija ni najskuplja: solidno obrazovana, relativno povoljna, taman negdje na pola puta između Amerike i Afrike. I zato, kada na jesen, uoči nove školske godine, Blaženka Divjak i visoki predstavnici Vlade učenicima budu objašnjavali da bez programerskih znanja obrazovanje budućnosti postaje nezamislivo, bit će to samo pola istine: o tome da većinu njih u budućnosti čeka sudbina jeftine radne snage nitko im neće ništa reći.

Autori

Zeznuta dakle stvar, ta digitalna budućnost. Ovih dana, recimo, čitava Evropska unija raspravlja o prijedlogu Direktive o autorskim pravima, pokušaju Bruxellesa da autore zakonski zaštiti na bespućima interneta gdje njihove tekstove, muziku i fotografije besplatno šeraju onlajn platforme. Pojednostavljeno: s jedne strane stola su Facebook, Google i ostali giganti koji parazitiraju na tuđim sadržajima, s druge posrnuli novinski izdavači koji ih žele natjerati da ponešto ipak plate. Još jednostavnije: u Direktivi o autorskim pravima najmanje se radi o samim autorima. A nije da ih internet ne sabotira i nije da se to događa samo u novinarstvu: američki portal Electric Literature prije nekoliko je dana, primjerice, objavio istraživanje prema kojem se prosječna zarada tamošnjih pisaca u posljednjih 10 godina stropoštala za čak 42 posto, i to prvenstveno zbog internetske invazije Amazona koji mijenja pravila igre u prodaji knjiga. Samo, kako pomoći autorima da naplate svoj rad? Sigurno ne tako da ih se – kao u evropskoj direktivi – pretvori u sitnu pješadiju za velike obračune dvije moćne poslovne frakcije, one stare, tiskane, i ove nove, internetske. Jer baš zato što je u raspravi ponajmanje riječ o samim autorima postaje moguće da ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek prošloga tjedna poruči kako će Hrvatska braniti autorska prava na internetu i – skoro istodobno – donese odluku da se redovne godišnje potpore piscima ponovno smanje. Zato postaje moguće da ministrica izjavi kako Vlada ‘dosljedno, kontinuirano i čvrsto‘ zastupa prava autora, kao da se nitko ne sjeća da je jedan od prvih poteza Vlade bio porezni udar na autorske honorare. I zato, napokon, skroman savjet autorima: kada čujete da netko gorljivo zagovara vaša prava, za svaki slučaj provjerite gdje vam je novčanik.

Grič

Zatvara se zagrebačko art-kino Grič, jedan od posljednjih kinematografskih suvenira iz vremena prije multipleksa, a ta vijest nikoga nije posebno potresla: malena dvorana u kojoj se vrtio zgodan repertoar suvremenog evropskog filma i hipsterski kafić ispred nje bili su simpatični detalji užeg gradskog centra, ali tolika su kina već propala, nitko se njima odavno ne zamara. Onih 75 godina neprekinute tradicije i ‘kultni status‘ Griča o kojima ovih dana papagajski izvještavaju mediji spominju se, dojam je, tek reda radi. Zgrada u kojoj je bilo kino naprosto je denacionalizirana, potomci starih vlasnika prodali su je investitorima, ovi imaju nove planove. ‘Razumijemo da su drugačija vremena i da se privatno vlasništvo treba poštovati te da je legitimna odluka svakog vlasnika da raspolaže sa svojom imovinom‘, rezignirano sumira Ina Čavlina, direktorica kina. A na mjestu Griča, prenosi glasine, uskoro bismo trebali dobiti hotel, još jedan u nizu onih koji polako – ulicu po ulicu, ulaz po ulaz – pretvaraju centar grada u kulisu za radoznale turiste. I guraju ostale sadržaje prema periferiji, po scenariju koji smo već vidjeli na jadranskoj obali. Ali to je već neka druga priča, dugotrajan i polagan proces koji, čini se, također malo koga zanima. Zašto bi, uostalom, i zanimao: grad koji je tako spokojno nezainteresiran za vlastitu kulturnu prošlost nema naročitog razloga da shvati kako će mu izgledati budućnost.

Sud

Dok pariške demonstracije zatvaraju muzeje i galerije, francuske vlasti zatvaraju umjetnike. Pjotr Pavljenski i Oksana Šaligina, ruski performerski par, osuđeni su zbog akcije ‘Osvjetljenje‘ iz oktobra 2017. godine, kada su polili benzinom i zapalili fasadu Francuske banke. ‘Ustanak ‘žutih prsluka’ potvrdio je naše stavove‘, pokušala je Šaligina objasniti sudu. ‘Ono što smo tada napravili značilo je pogled u budućnost, anticipaciju. Naša akcija je bila vizionarska jer je predvidjela današnju revoluciju. Stvari o kojima smo govorili prije godinu dana sada se događaju u Francuskoj.‘ Sudac nije bio impresioniran: Pavljenski je dobio godinu dana zatvora i još dvije godine uvjetno, Šaligina pet mjeseci zatvora i 16 mjeseci uvjetne kazne. Ironija je u tome što su oboje politički azilanti, koje je Pariz primio zbog progona ruskih vlasti: nakon niza akcija poput javnog zašivanja usta u znak podrške Pussy Riotu i pribijanja vlastitog skrotuma čavlima za pločnik Crvenog trga, protiv Pavljenskog je u Moskvi pokrenuto nekoliko procesa. Između reakcije ruske i francuske države na njegove performanse – izjavio je nakon pariške presude – nema bitne razlike.

1/1