>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Tesla se brda

Sukob oko Nikole Tesle samo je još jedno tupavo nacionalističko prepucavanje koje je ovoga puta, igrom slučaja, junački započela službena Srbija, a Nina Obuljen Koržinek potrudila se da joj dostojno parira. Ili, nešto kraće: sačuvaj nas, bože, srpskog junaštva i hrvatske ministrice kulture

Prepucavanje

Velika svjetska izložba Expo 2020 održat će se u Dubaiju pod naslovom ‘Povezivanje umova, stvaranje budućnosti’: najvećim hrvatskim i srpskim umovima bio je to signal da se što prije posvađaju i okrenu prošlosti. Prvo je srbijanski ministar kulture Vladan Vukosavljević napao odluku Hrvatske da se na Expu predstavi likom Nikole Tesle, iako ga ‘celokupna svetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki deo svog života proveo u Americi.’ Onda je Vukosavljevića kolegica Nina Obuljen Koržinek odgovorila da se Hrvatska s poštovanjem prisjeća Tesle i ne negira njegovo srpsko porijeklo, za razliku od Srbije koja lopovski prisvaja uspomenu na Ivu Andrića. Vukosavljević zatim podiže glas i uloge: zahtijeva da se u paketu s Teslom srpskoj nacionalnoj baštini pod hitno dostave i Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Vlaho Bukovac, Ivo Vojnović… Ukratko: još jedno tupavo nacionalističko prepucavanje koje je ovoga puta, igrom slučaja, junački započela službena Srbija, a Nina Obuljen Koržinek potrudila se da joj dostojno parira. Još kraće: sačuvaj nas, bože, srpskog junaštva i hrvatske ministrice kulture.

Nevolja s tupavim nacionalističkim prepucavanjima, međutim, u tome je što se ne zaustavljaju tako lako. Pa smo proteklih dana opet prežvakavali argumente o Teslinoj pripadnosti, porijeklu i nacionalnosti. Pa se opet citirala njegova izjava o tome koliko se ponosi ‘srpskim rodom i hrvatskom domovinom.’ Pa se opet prešućivalo kako je ta rečenica bila samo uvod u sljedeću: ‘Živili svi Jugosloveni!’ Ali na prešućivanju i brisanju činjenica nacionalizam, naravno, počiva. Njegova je osnovna zadaća svesti sve na vlastitu mjeru: ako treba, onda i nesvodivog Nikolu Teslu. Nikakvo čudo, stoga, što je blesava ministarska rasprava – vođena kombiniranom tehnikom visoke vlasti i niskih strasti – posve usisala vlastiti kontekst, sakrivši od pogleda čak i neposredni povod sukoba. Površniji promatrač i promatračica mogli bi, naime, pomisliti da se svađa – ma koliko besmislena bila – ipak vodi oko ozbiljnih pitanja: oko tradicije i nacije, oko države i njene reprezentacije. Da su u središtu sukoba figura velikog naučnika i želja da se zemlja dostojno predstavi na najvećoj globalnoj smotri, tamo gdje pred očima čitavoga svijeta pokazujemo samo ono najbolje, najvažnije i najdragocjenije iz vlastite kulturne povijesti. Nažalost, Expo nije takvo mjesto.

Expo je izložba ovlašno brendiranih država, gdje se ponosne stoljetne nacije pretvaraju u dopadljive šarene atrakcije. U hrvatskom slučaju, to znači da se zemlja uglavnom predstavlja kao poželjna destinacija za turistički odmor. Zato, uostalom, naš nastup u Dubaiju i ne koordinira Nina Obuljen Koržinek, nego ministar turizma Gari Cappelli. Zato organizaciju gostovanja ne predvode istraživači kulturne baštine ni poznavatelji djela Nikole Tesle, nego domaće udruge poduzetnika i poslodavaca. Zato hrvatski paviljon ne osmišljava ekipa stručnjaka pažljivo probranih u Ministarstvu kulture, nego unajmljena reklamna agencija koja se bavi promocijom Interšpara, Lidla i Bobi grickalica.

I to je, naravno, u redu. Ali je u redu i znati kako će na takvoj izložbi izgledati Nikola Tesla. Nesretni Smiljanin tamo će postati samo jedan od turističkih suvenira: izumitelj izmjeničnog elektromotora, daljinskog upravljanja i niza drugih pronalazaka na kojima je sagrađen moderni svijet stajat će, recimo, rame uz rame s Matom Rimcem, inovatorom koji je čovječanstvo za sada zadužio sklapanjem baterija za električne automobile. Društvo će im činiti Zlatko Dalić, Janica Kostelić, Luka Modrić: kada posjetiteljima dosade Teslin transformator i Kolumbovo jaje, moći će – najavljuju organizatori – preko interaktivne platforme skoknuti na tribinu s hrvatskim nogometnim navijačima, da osjete atmosferu Vatrenih. I tako dalje, i tako interaktivnije: priča o Hrvatskoj koja se s poštovanjem sjeća Tesle ipak je, izgleda, samo bajka za naivnije. Hrvatskoj Tesla danas treba samo kao brend, prepoznatljivo lice, udica za poneki turistički aranžman. A teško da mu i Srbija može ponuditi pametniji angažman.

Čistač

Slutimo da Tesla ipak neće ostati dugo u fokusu srpske kulturne politike jer se Beograd upravo priprema za najrazvikaniju izložbu godine. U Muzeju savremene umetnosti 21. septembra otvara se ‘Čistač’, velika retrospektiva Marine Abramović. Postav je već gostovao u Štokholmu, Kopenhagenu, Bonnu i poljskom Toruńu, a ovo mu je posljednja stanica. Na izložbi u Kopenhagenu, Abramović se pomirila s nekadašnjim životnim i umjetničkim partnerom Ulayem: sada će se pomiriti s kompletnom Srbijom, u koju se vraća nakon 45 godina izbivanja iz galerijskih i muzejskih dvorana. Otud, valjda, i potreba da povratak najavi otvorenim ljubavnim pismom domovini, objavljenim u tamošnjem Nedeljniku: ‘Moj profesionalni povratak u Beograd je za mene velika stvar (…) Skoro pola veka kasnije, želim da pokažem, naročito novoj generaciji, šta sam radila sve ove godine.’

Igrom slučaja, baš je želja da se Srbija rebrandira kao zemlja okrenuta mladima i prisutna na svjetskoj umjetničkoj sceni – tvrde, barem, strani mediji – nagnala premijerku Anu Brnabić da prije tri godine osobno pozove Abramović u goste. Plan, čini se, za sada funkcionira: utjecajni Artnet opširno najavljuje beogradsku postavu ‘Čistača’, podsjećajući usput da je autorica o svojoj mladosti u Titovoj Jugoslaviji najčešće govorila teškim riječima. ‘Dolazim iz vrlo mračnoga mjesta’, zapisala je u memoarima ‘Hodajući kroz zidove’ (2016.): ‘Stalne nestašice svega, posvuda sivilo. To je nešto vezano uz komunizam i socijalizam – neka vrsta estetike utemeljene na čistoj ružnoći…’

Zato je danas u glavnom gradu Srbije čeka megalomansko ludilo Beograda na vodi, čekaju je spektakularni neboderi i raspjevane psihodelične fontane: nadamo se da će joj se šareni kapitalizam nešto više svidjeti, kad već s državnim vlastima surađuje uspješnije nego prije.

GUP

A svaka vlast koja drži do sebe zna da se ključni potezi političke sezone povlače u srcu ljeta: onda kada su građani uglavnom na obali, a tzv. zainteresiranu javnost interesiraju prvenstveno vremenska prognoza i cijene turističkog smještaja. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić poslao je zato prijedlog novog GUP-a, temeljnog dokumenta gradskog razvoja, u obaveznu javnu raspravu koncem jula. Sa zadovoljstvom uočavamo da mu se plan izjalovio. Zahvaljujući prvenstveno angažmanu aktivista i opozicijskog Lijevog bloka, na adresu gradske uprave pristižu stotine primjedbi, prijedloga i kritika: samo Udruga građana Siget prikupila ih je 1327 u kvartu u kojem Bandić planira graditi ‘zagrebački Manhattan’, a skupljala je jedva četiri dana. Građani se dakle dižu, otpor polako postaje masovan: nestrpljivo čekamo dolazak jeseni i borbu za grad koju ona donosi.

In memoriam Toni Morrison

Veličina nedavno preminule američke književnice Toni Morrison mjeri se ovih dana riječima spisateljica i pisaca koje je zadužila. ‘Morrison je služila ljudima kojima je pripadala i tu je službu shvatila kao privilegiju’, piše Zadie Smith: ‘Mi, čitaoci i autori, zahvalni smo joj za prostor koji je stvorila.’ I Margaret Attwood se oprašta: ‘Nedostajat će nam njen snažni glas u doba novih napada na manjine u SAD-u i drugdje, i to je tragedija za sve nas.’ Édouard Louis podsjeća: ‘Nasilje kojim moć upravlja prelazi s tijela na tijelo poput električne struje. Nijedna knjiga to nije prikazala s toliko uvjerljivosti, ljepote i snage kao ‘Voljena”. Roman ‘Voljena’ (1987.) – nastao prema dokumentiranoj priči o crnkinji koja je činom stravične milosti radije prerezala vrat vlastitoj kćeri nego da je prepusti bijelim lovcima na robove – ostat će, vjerojatno, u središtu njezina opusa. Od ‘The Bluest Eye’ (1970.), kojim je debitirala relativno kasno, u svojoj 39. godini, preko ‘Sule’ (1973.) i ‘Solomonove pjesme’ (1977.), kod nas prevedene ‘Ljubavi’ (2003.) i ‘Neke vrsti milosti’ (2008.), pa do posljednjeg ‘God Help the Child’ (2014.), Morrison je hrabro, dosljedno i uporno oblikovala glasove rasno, rodno i klasno potlačenih ljudi: njihovim sudbinama podredila je magiju jezika. Zastavu svoje književne borbe razvila je u poznatom govoru na dodjeli Nobelove nagrade 1993. godine: ‘Jezik ugnjetača čini nešto više od pukog prikazivanja nasilja: on jest nasilje. Jezik ugnjetača čini nešto više od pukog prikazivanja ograničenog znanja: on znanje ograničava. Bilo da je to opskurni jezik države ili lažni jezik bezumnih medija, bilo da je ponosni, ali kalcificirani jezik akademije ili profitom vođeni jezik nauke, bilo da je zloćudni jezik prava lišenog etike ili jezik stvoren da odstrani manjine (…) njega treba odbiti, izokrenuti i razotkriti. To je jezik koji se hrani tuđom krvlju i navlači fašističke čizme pod krinkom ugleda i patriotizma, krećući se neumoljivo prema posljednjoj crti odbrane…’ Dvadeset i šest godina nakon ovog govora, borba Toni Morrison se nastavlja.

1/1