Marissa Nadler već godinama visoko kotira na folk sceni. ‘Strangers’ je njezin sedmi album, a ova bostonska kantautorica nametnula se još 2007. albumom ‘Bird III: Bird on Water’, za koji je pokupila pregršt nagrada i priznanja, od onoga da je autorica godine, pa do priznanja da je taj album najbolji americana album uopće, među svima što ih te godine snimiše muškarci, žene i napušteni psi. Znači, on je idealna glazba za sve koji se osjećaju kao četveronošci iz azila, za svakoga tko je u sebi sačuvao elementarnu sposobnost sanjarenja i glatkog, snovitog asociranja na teme iz mrke svakodnevice. Dakle tko zna što su to jaukanke.
Nešto poput astralna dodira sastavni je dio talenta Marisse Nadler, a ona ga rabi u količinama koje bi zamislile i Vana Morrisona, šefa dodira bez doticanja. Korak dalje napravila je albumom ‘Marissa Nadler’ (2009.) kojim je izmamila još dublje uzdisaje nego s ‘Bird’ i definitivno učvrstila svoje mjesto u samom vrhu folkeraške glazbene scene. Glazbu joj najčešće opisuju kao dream folk, iako u njezinom snivanju ima elemenata iz kojih se sanjač želi što hitnije probuditi, pa makar se radilo i o ovoj hrvatskoj javi – naime, Marissa Nadler je počesto mračna, tjeskobna i neutješna. Život je ovdje, na pokretnoj vrpci svakodnevice, i zbog toga da ga izgubimo, izgorimo, a tom gubljenju i plamenu ona rado posvećuje svoje komade. Osim ovog izmicanja od snovitosti, ona i u ‘pravom’ životu povlači poteze koji ispadaju iz šablone, na primjer ide na turneje s Black Mountain, voli Sun O)))… Njezin dream folk podjednako se naslanja na Neko Case kao i na Roberta Frippa iz Crimson faze – folk je to koji je barem jednim prstom jedne noge umočen u sympho rock, obale koje oplakuju njezine pjesme daleko su od žanrovske uskogrudnosti, često je teško predvidjeti kamo će vas pjesmama odvesti.
Na ‘Strangers’ se okrenula od introspekcije prijašnjih albuma i krenula opisivati svijet izgubljenih duša, palih gradskih anđela, vendersovski zainteresirana kako se u njima otpliću dobri stari putevi dobra i zla. Osim ove crimsonovske elementarne širine pjesama, sve s ovog albuma podsjeća i na Cassell Webb i njezine legendarne albume ‘Songs of a Stranger’ i ‘Conversation At Dawn’ – ista vrsta osjećaja izgubljenosti koji ne guta panika, koji se prepušta promatranju. Jednako tako ove pjesme prizivaju duhove koji nadahnjuju Angel Olsen ili Lauru Gibson. Zanimljiv je njezin okret prema drugim ljudima, makar sve ove sudbine bile i izmišljene. Dobro je rekao Mark Twain: Što sam stariji, to se jasnije sjećam stvari koje se nikada nisu dogodile. Jer ovo je umjetnost, ako je išta od onoga što se može slušati pod podcjenjujućim imenom pop-glazbe uopće dopušteno tako nazvati.
Nekonvencionalnost je podvukla i odabirom producenta, ovdje je to Randall Dunn koji je producirao spomenute Sun O))), jednako opake Earth i The Cave Singers, i on je njezinom uobičajenom suzvučju dodao ovaj štih koji asocira i na kraljeve grimiznog rocka. Jedno je sigurno: Marissa Nadler više ne zvuči kao nježna, lako lomljiva vlat zvuka, dobila je na težini i dubini, pjesme su joj prostranije. Ako svojim introspekcijama zvučno i nije davala puno prostora (što je pojačavalo tjeskobnost), bogme je napravila mjesta kada je propjevala o drugima. Dunn je dosad producirao uglavnom heavy metalce, a ovdje je pokazao da može izaći iz žanra, kao što je omogućio i Marissi Nadler da pokaže više nego što je pokazivala na prijašnjim albumima, snimivši s njom drugačiji nego što su bili prethodni, a da pritom nemate osjećaj kako se pretjeralo s faceliftingom. Jako dobar album, gotovo klasične ljepote.
