>

novosti logo

Društvo Društvo

Pitanje svih pitanja

Tko je taj koji može do te mjere utjecati na ljude koji drže u rukama ključne medije da odustanu od objavljivanja informacije što po svim pravilima profesije zaslužuje da bude objavljena?

Za početak priča: neki novinar uoči informaciju što zaslužuje biti prenesena i u mediju za koji on radi. Napiše, na osnovu onoga što je objavio jedan tjednik, tekst i pokuša kontaktirati i drugu stranu, prozvanu. Od nje ne može dobiti nikakvu suvislu reakciju. Napiše i to. I oglušivši se o naređenje (?!) glavnog urednika, stavi tekst na internetski portal ‘svojega’ medija. Tekst nestane nakon kratkog vremena, a protiv novinara bude pokrenut postupak izvanrednog otkaza. Stvar se pročuje, duhovi se uzbude, ipak se zemlja o kojoj je riječ smatra demokratskom, a to znači i zemljom medijskih sloboda, pa nakon višednevne neizvjesnosti dolazi kraj kao u holivudskim filmovima – happy end. Novinar ne dobiva otkaz, mada se konstatira kako je prekoračio svoje nadležnosti i – demokracija je spašena.

A sada idemo na teren realnosti. Novinar riječkog ‘Novog lista’ B. P. uočio je u tjedniku ‘Nacional’ intervju s nekadašnjim hrvatskim premijerom, jednim od ‘otaca’ suvremene, samostalne Hrvatske. On u tome intervjuu izravno prokazuje šefa oporbene stranke, velikog zagovaratelja i promicatelja lustracije kao ljekovitog sredstva od kojega će klonula Hrvatska u trenutku oživjeti, čovjeka koji se neskriveno vidi u ulozi budućeg premijera, kao nekoga tko je surađivao s jugoslavenskom Službom državne sigurnosti (kolokvijalno Udbom). Pa bi, slijedom ideje o lustraciji, on bio prvi na popisu kandidata za uklanjanje iz javnoga života. I napiše B. P. za svoj list informaciju o tome (da je stvar vrijedna izvještaja, to bi prepoznao i svaki novinarski početnik). Pokuša je potom i provjeriti, ali u stranci Prozvanoga ne dobije nikakav odgovor. Napiše i to i stavi na internetski portal, usprkos zabrani glavnoga urednika da se o tome izvještava (a ni direktor, prema onome što se može saznati, nije isključen iz te priče, dapače). I to je već prva stvar na kojoj pada priča o hrvatskoj demokraciji. Kakve su to medijske slobode, kakva je to sloboda javne riječi kada glavni urednici (i/ili direktori) mogu naprosto naređivati da se o nečemu ne izvještava? Pa zar nismo nešto slično imali i nije li to bila diktatura i svakog prijezira i osude vrijedan totalitarizam?

No stvar ide dalje. Protiv novinara B. P. pokreće se postupak izvanrednog otkaza. Mada je on – budimo objektivni – samo radio svoj posao, jer posao novinara jest da javnost izvijesti o svakom relevantnom događaju. Dakle ne zato što je plasirao lažnu informaciju, ne zato što je prenošenjem informacije iz drugoga medija nekoga oklevetao ili mu narušio ugled, ne zato što je propustio pokušati dobiti i ‘drugu stranu’ priče, nego zato što se, to treba uvijek iznova ponavljati, oglušio o nalog svojih pretpostavljenih, o njihovu zabranu izvještavanja – da budemo još jednom sasvim precizni. E, to se pokazalo za javnost prevelikim i gorkim zalogajem. Ta je javnost, naime, već bila senzibilizirana otkazom suradnje jednome od najpoznatijih hrvatskih novinara u dnevniku ‘Slobodna Dalmacija’. A on je ‘smaknut’ pod vrlo prozirnim izgovorom: zbog sudske odštete presuđene za tekst objavljen prije gotovo tri godine! Prethodno je pak dovedena perjanica desno-radikalne propagande na mjesto jednoga drugoga novinara toga dnevnika, grubo gurnutoga u stranu. I javnost se uzburkala, od Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara, pa sve do zastupnika u Saboru koji su, gle čuda, najednom progledali i obrušili se na najavljeni otkaz, mada je godinama bilo jasno kojim smjerom stvari idu.

Epilog: otkaz je povučen, odnosno nije ni izrečen, ali je novinar B. P. u istome dahu ukoren zbog toga što je – radio svoj posao. I sada bi svi trebali biti zadovoljni jer, eto, demokracija je spašena. Drugim riječima, dokazali smo da smo ipak demokratsko i slobodno društvo. Nažalost, istina je nešto posve drugo. A do te ćemo istine doći postavimo li pitanje što ga u danima uzbuđenja i uzbuđivanja oko otkaza novinaru B. P. nitko nije postavio. To je pitanje svih pitanja.

Nije, naime, B. P. bio jedini koji se, tjeran zdravim novinarskim instinktom, našao ponukan prenijeti intrigantnu informaciju o promicatelju lustracije koji bi, ako je vjerovati bivšem premijeru, trebao i sam postati njezinom žrtvom. B. P. je bio jedini koji je – prkoseći pretpostavljenima – svoj tekst uspio, mada vrlo kratko, postaviti na internetski portal. Od ostalih, nikome ni vijest ni članak na tu temu nisu ugledali svjetlo dana. A pisali su, nije da nisu. Tek kada se Prozvani, nakon gotovo jednotjedne šutnje (i svoje i svoje stranke), ‘dosjetio’ da je riječ o uroti nekadašnjeg premijera, jednoga od najbližih suradnika prvoga hrvatskog predsjednika i trenutno vladajuće (navodno lijeve) stranke, tek je onda dano zeleno svjetlo da se piše o ‘slučaju Prozvanoga’, uz istodobno najavljivanje sudske tužbe protiv Prozivatelja. Tek je onda tema postala vrijednom objavljivanja.

Pa zato pitanje svih pitanja glasi: tko je taj (ili tko su ti) koji može do te mjere utjecati na ljude koji drže u rukama ključne medije u Republici Hrvatskoj da oni odustanu od objavljivanja informacije koja po svim pravilima novinarske profesije zaslužuje da bude objavljena, odnosno da zabrane njezino objavljivanje? Dalje: tko je taj (ili tko su ti) koji može utjecati na upravu (ili vlasnika) velike medijske kuće i postići odstranjivanje iz (još uvijek) čitanog regionalnog dnevnog lista novinara, poznatoga po tome da nikoga ne štedi, osobito one koji uporno vraćaju Hrvatsku u crnilo prošlosti? Potom, tko je taj (ili tko su ti) koji može ne samo narediti da se nešto ne objavljuje, nego i da se sankcionira novinar koji se o tu naredbu/zabranu ogluši, a kada shvati da je izazvao neželjenu reakciju javnosti, natjerati iste one koji su otvorili postupak izvanrednog otkaza (zbog obavljanja novinarskog posla, ne zaboravimo!) da taj postupak prekinu? I napokon, što još možemo (i moramo) očekivati od toga Velikoga Neznanca (koji i nije baš tako nepoznat), dohvati li se njegova politička opcija vlasti?

U nekadašnjoj Jugoslaviji ruglu je bio izvrgnut visoki partijski dužnosnik koji je poželio ‘zaustaviti Reuters’ kako vijest o nemirima na Kosovu ne bi doprla do javnosti. Javnost je, međutim, saznala što se zbiva, Reuters nije zaustavljen, a partijski je dužnosnik postao predmetom podsmijeha. Bilo je to u mračnoj diktaturi, totalitarizmu i jednoumlju, u kojemu su neki koji bi danas sudili mrtvome Titu pjevali upravo neukusne laude tom istom Titu. Bilo je to, ponovimo, u vrijeme totalitarizma i jednopartijske diktature.

Danas, u višestranačju, u pluralizmu i demokraciji, postoji Netko kome uspijeva danima sprječavati ključne medije da objave vijest koja mu nije po volji. Ono što prije nekoliko desetljeća nije uspjelo visokom komunističkom dužnosniku, naime da zaustavi Reuters, našem je Neznancu u demokraciji i višestranačju uspjelo. I zato povlačenje najavljenoga otkaza novinaru B. P. nije dokaz postojanja demokracije u Hrvatskoj. Najava otkaza i efikasno višednevno blokiranje ključnih medija pokazatelji su ugroženosti demokracije, a povlačenje otkaza govori tek da Veliki Neznanac još nije spreman i javno pokazati što će i kako raditi. O čemu, uostalom, govori i činjenica da je videozapis obraćanja Prozvanoga iseljenicima na drugome kontinentu misteriozno nestao i s portala i s YouTubea – ne postoji, kao da ga nikada nije ni bilo.

Nepoznat Netko, međutim, itekako postoji. Ne budemo li na vrijeme postavljali prava pitanja, pitanja svih pitanja, ne budemo li tražili odgovore na njih, ne budemo li donosili odluke u korist demokracije, a ne u korist zarobljenosti tamnim stranicama nacionalne povijesti, upoznat ćemo ga. Onda više neće biti Nepoznat Netko. No onda će definitivno biti kasno. I neće više biti nikoga da postavi bilo kakvo pitanje.

1/1