>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Predizborna smutnja

Damir Boras, aktualni rektor čiji je mandat obilježen grubim nedemokratskim tretmanom nastavnika i studenata, odlučio je raspisati nove izbore, a većinu Izbornog povjerenstva čine ljudi koji su mu u dosadašnjim makinacijama rado izlazili u susret

Rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras iznenadio je ovih dana javnost općenito, kao i neposrednu akademsku, odlukom da se sljedeći rektorski izbori održe dva mjeseca prije zakonskog roka za tu proceduru. Jasno, odluka je formalno – za inicijativom Rektorskog kolegija – stavljena na volju nadležnom Senatu Sveučilišta u Zagrebu, ali to tijelo ionako se u prvom Borasovu mandatu pokazalo kao uglavnom pasivni skup za aklamacijske potvrde naloga Rektorata. Uz činjenicu znakovitog požurivanja, međutim, pažnju privlače još neki detalji upravno-akademskog konteksta u Zagrebu, obilježenog grubim nedemokratskim tretmanom nastavnika i studenata.

Prije svega, upada u oko sastav Izbornog povjerenstva, tj. sedam uvrštenih imena od kojih bar četiri ukazuju na moguću daljnju privatizaciju sveučilišnih potencijala u interesu Borasa i svite, pregledom čijih smo muljaža uprljali dosta stranica u izdanjima ovog tjednika posljednjih godina. To su članovi Senata Ivan Prskalo, dekan Učiteljskog fakulteta, i Klaudio Pap, dekan Grafičkog fakulteta. Te sastavnice zagrebačkog sveučilišta pružile su utočište Damiru Borasu kad mu je ustrebao novi angažman kako bi produžio radni odnos nakon 65. godine života i konačno se pokušao izboriti za dodatne četiri godine rektorovanja. On je danas zaposlen na tim fakultetima s po deset posto radnog vremena, uz ostatak u Rektoratu.

Stagniramo zbog metode rada uprave koja zatvara prostor kolegijalnog dijaloga. Od vitalnog je značaja promjena kursa, zato o svojoj kandidaturi razmišljam kao o novoj paradigmi – najavljuje Damir Bakić

Uz njih su imenovani Enes Midžić s Akademije dramske umjetnosti, predsjednik Vijeća umjetničkog područja, i Mario Cifrak, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Midžić je upravljao Borasovom inauguracijom 2014. godine, upamćenom po vulgarnoj ceremonijalnoj raskoši, dok Cifrak dolazi s institucije koja je tada bila presudna za Borasov proboj između kandidata s većim izgledima. Zakulisna pogodba i cijena te podrške, kao što će ustvrditi razni komentatori sa Sveučilišta u Zagrebu, očitovala se u Borasovim nastojanjima da se Katolički bogoslovni fakultet nametne kao parazitski beneficiran suradnik Filozofskog fakulteta na kojem je novi rektor dotad bio dekan.

Izrodilo je to povijesnu tešku krizu na Filozofskom fakultetu, najviše zahvaljujući Borasovu dekanskom nasljedniku Vlatku Previšiću, još jednom njegovu pouzdaniku odlikovanom željom da nakon isteka zakonski ograničenog radnog vijeka zadrži posao i pripadajuće poluge moći, uz one tek planirane. Druga, točnije prva dvojica takvih aktera s Filozofskog jesu, kao što je poznato, prorektor Ante Čović i donedavni član sveučilišnog senata Mislav Ježić, čije će djelovanje – uz bivšeg ministra znanosti Pavu Barišića – najizrazitije obilježiti splet uzurpiranja ovlasti i utjecaja na najvećoj akademskoj instituciji u Hrvatskoj za mandata sadašnjeg rektora.

No silničko neobaziranje na zakone i sveučilišne propise ubrzo je potaknulo reakciju koja će se razviti do uspješnog zbacivanja diktata na Filozofskom fakultetu, a otpor je rastao i na nekim drugim sastavnicama. Ponajviše je to došlo do izražaja na Hrvatskim studijima, gdje će nizom jednostranih i neregularnih mjera rektorat doslovce pomesti neposluh te izmaltretirati više nepokornih tamošnjih nastavnika. Vrhunac sabijanja Hrvatskih studija u nadzirani okvir realiziran je početkom ove godine, kad ta ustanova biva degradirana od statusa Sveučilišnog centra na rang Sveučilišnog odjela. Zahvat uključuje vjerojatnu propast Hrvatskih studija, jer ne samo da je izveden bez formalno-pravnog uporišta, nego praktički onemogućuje valjanu reakreditaciju ustanove početkom iduće godine.

Hrvatski studiji ne mogu biti samo Sveučilišni odjel, s obzirom na bitno širi opseg djelovanja od onog koji karakterizira odjele, no kazna je bila svrhom sama sebi, a ne posljedicom realnog stanja. Konačno, odnosi koje bilježimo oko te adrese u zagrebačkom Borongaju – a gdje Damir Boras, inače, još nije započeo najavljeni razvoj kampusa – mogli bi biti makar dijelom pozadine skrivene iza odluke o ranijim rektorskim izborima. Ako se obistini prognoza da Hrvatski studiji potkraj godine neće dobiti državnu reakreditaciju zbog nemogućih uvjeta u kakve ih je utjerala sveučilišna uprava, to ipak nije ulog s kojim bi ijedan kandidat rado izašao na uvid ostatku sveučilišta.

Razloga za žurbu može biti još, znatno važnijih po vinovnike ovakve situacije, imajući na umu njihove besprizorne i neočekivane akrobacije proteklih godina. Ali nećemo se više baviti nagađanjem, ni kuloarskim procjenjivanjima taktičara okićenih (pro)rektorskim lancem oko vrata. Nastojali smo kontaktirati dvojicu mogućih Borasovih protukandidata, nakon demantija većine spominjanih proljetos (Ivo Josipović, Jasna Omejec itd.), od kojih je zasad najistaknutiji Damir Bakić, profesor matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, član Senata Sveučilišta. Bakić se u Senatu iskazao (i) propitivanjem Borasa o nestatutarnom izboru u zvanja nekih favorita potonjeg, o statusu Hrvatskih studija, i o prekoračenju zadanog skupnog koeficijenta – viškom zaposlenja i unapređenja.

‘Nažalost, nisam dobio nikakve odgovore’, rekao nam je Bakić, koji napominje da još uvijek nije kandidat, sve dok ga prema novim izbornim pravilima ne podrži najmanje jedno vijeće područja ili tri sveučilišne sastavnice. Kaže da se na to riješio nakon problematičnih iskustava u Senatu: ‘Još prije pola godine imao sam druge planove i prijavio sam već bio jedan znanstveni projekt. Ali dobio sam poticaj od kolega za kandidaturu i odlučio sam se upustiti u to, nakon mnogo razmišljanja. Ne bih još govorio o programu koji bih prijavio, mogu samo najaviti inzistiranje na otvaranju prema javnosti, nastavnicima i studentima.’

Damir Bakić smatra da javna percepcija zagrebačkog sveučilišta opravdano registrira nestajanje elementarnih akademskih i društvenih vrijednosti, prvenstveno otvorenosti i tolerancije. ‘Zanemarivane su procedure i uloge nadležnih tijela poput Odbora za statutarna pitanja. Stagniramo zbog metode rada uprave koja zatvara prostor kolegijalnog dijaloga. Mi između sastavnica čak više ni ne poznajemo jedni druge, ne znamo kako je kome zaista raditi. O pojedinačnim ulogama članova aktualne uprave ne bih govorio, radije ću se zadržati na temeljnoj motivaciji principijelnim pitanjima. Od vitalnog je značaja promjena kursa, zato o svojoj kandidaturi razmišljam kao o novoj paradigmi’, riječi su Bakića.

Pokušali smo razgovarati i s Davorom Miličićem, bivšim dekanom Medicinskog fakulteta, navodnim budućim kandidatom za rektora, ali nismo ga čuli ni nakon više telefonskih poziva. O tome uglednom kardiologu i akademiku dodat ćemo još kako je posljednji put izazvao širu pozornost kad je 2014. zdušno podupro nastupe Judith Reisman u Zagrebu. No podrškom čuvenoj američkoj nadriznanstvenici i fanatičnoj križarki u boju protiv seksualnosti i sličnih paklenskih iskušenja, međutim, Miličić se u slučaju kandidature izgledno pozicionira – bez obzira na eventualne razlike – ponajprije kao nastavljač notorne Borasove proklerikalne i konzervativne akademske politike i prakse.

1/1