>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dario Grgić

Rubovima americane

Mount Moriah, ‘How to Dance’ (Merge Records, 2016): Treći album benda donosi čiste emocije u ruhu žanrovski uprljanog countryja

Heather McIntire je prije Mount Moriah pjevala u Bellafea, bendu koji je bio puno divljiji od sadašnje joj grupe s kojom je upravo snimila novi album. Već prva dva nisu prošla nezapaženo, a ovaj nastavlja slijediti americana sound, kod njih se miješaju Dolly Parton, Nadine i Neil Young, ali ovaj posljednji u nedjeljnopopodnevnom izdanju. Grupa je iz Sjeverne Karoline, ima ih troje: Heather McIntire pjeva i svira gitaru, Jenks Miller je basist i klavijaturist, a isto možemo reći i za Caseya Tolla. Vode koje su ih spojile nisu baš najlogičnije tekle: McIntire je došla iz punka, Jenks Miller iz metala, on je prije Mount Moriah svirao u metal bendu Horseback. Heather ima sjajan vokal, više kao rasna country pjevaljka nego kao punk drekavac i teško je zamisliti da je ikada pjevala drugačiju vrstu glazbe od ove u koju se upustila prije nekoliko godina.

Grupu uspoređuju sa 16 Horsepower, što mi se čini kao teško pretjerivanje. Mount Moriah ne istjeruju demone, nego u ugodne note pakiraju ne pretjerano neugodne storije. I bliži su razvodnjenom Springsteenu (znači onakvom kakav je on danas) nego npr. Gramu Parsonsu, s kojim dijele melodičnost, na koncu, i on je definitivno htio praviti uhu ugodne komade. McIntire pjeva kao Linda Ronstadt i Emmylou Harris, da nema mrvicu žešće glazbene podloge iza nje mogli biste je puštati bakici u staračkom, ono kad navratite, svake prestupne godine, bez straha da će joj ove note izbaciti gebis iz usta. Ovakva bi tvrdnja (da se baku obilazi rijetko), sudeći po tekstovima i tretiranju žanra, kod članova ove grupe naišla na osudu: bake valja obilaziti često.

Mount Moriah su rijetko konvencionalan sastav koji nije teško slušati, nisu monotoni, dosadni, a od predvidljivosti su, zbog izvanserijskog vokala svoje pjevačice, vrlo mudro i odbili bježati. Jednostavno se kreću oko šablone, a ona stvar učini uvjerljivom, gotovo da pomislite kako niste u rutini, nego se spuštate sve dublje u arhetip, koji je valjda majka svih rutina, ako uopće postoji. Douglas Sirk snimao je melodrame, na površini sve izgleda mirno, bezopasno, klišeizirano, a ispod uglancanosti svakodnevlja možda je ipak svašta moguće. Njegovim je melodramama slična ova glazba o izgubljenim dušama kojima ne pada na pamet da budu ironične, nego se jednostavno i genijalno (u smislu poteza i rješenja) samo raspadaju od emocija.

U odnosu na prošla dva albuma, ovdje su glazbu obojili i saksofonom, koji je odsvirao Matt Douglas. No u prvom drugom planu, jer je u prvom vokal i vokal i vokal, ova grupa vas gazi glasom, izvrsna je njezina gitara u lead, psihodeličnim, rock i indie intonacijama koje na koncu uvijek završe zaštopane countryjem na struju, onim što ga je izmislio Gram Parsons, genij. Čistoća emocija neće najbolje leći slušateljima sklonima predvidljivim kerefekama i općenito rizicima, ali samo ako je ispod njih razapeta sigurnosna mreža – inače bože sačuvaj, pa mi smo pametni. Međutim, evo grupe čije odrastanje vrijedi pratiti. Neće ovdje biti padanja na leđa od oduševljenja, ni tonova koji izuvaju iz cipela, ali će biti kretanja po rubovima žanra s dovoljno emocionalnosti da svaki od dosad snimljenih albuma poželite čuti više puta jer je, valjda, otvorenost zarazna.

A ima kod njih i još nešto: taj metal i taj punk. Oni zbog takvih korijena zapravo cijelo vrijeme zvuče kao metal-punk band koji se upeo odsvirati nešto na maturalnoj zabavi u Teksasu, pa se drže nekog režećeg i istovremeno umiljatog countryja. No i ovdje stvar ne staje: i svirači na pozornici izlaze jedno drugome ususret, pa metalac manje pametuje, a punkerica tiše vrišti. Sve u svemu, album koji je lekcija iz bontona na temu slomljenih srdaca i pogubljenih života.

1/1