>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Sanja Šamanović: Radimo na umrežavanju malih festivala

Grad Zagreb je prošle godine smanjio sredstva svim festivalima, a kad već rubnom budžetu malih festivala skinete dio, organizacija se raspada. Umrežavanje malih festivala otvorilo bi mogućnost korištenja evropskih fondova, ali i nove mogućnosti nastupa platforme prema HAVC-u i jedinicama lokalne samouprave

Filmovi snimljeni u jednom kadru, bez isključivanja kamera, rezova i montaže, sve su brojniji i sve kvalitetniji, a broj svjetskih smotri i festivala na kojima se prikazuju sve veći. To je umnogome i zasluga One Take Film Festivala koji su u Zagrebu 2003. pokrenuli Vedran i Sanja Šamanović. Ona je od 2011. direktorica tog festivala bijenalnog tipa koji će 2020. imati jubilarno deseto izdanje. Osim o fenomenu filmova u jednom kadru i razvoju zagrebačkog festivala, tema razgovora bila je i inicijativa umrežavanja malih festivala po uzoru na umrežavanje nezavisnih kina, odnosno Kino mrežu koja postoji od 2014.

Kad snimate igrani film u jednom kadru, ako glumac nešto krivo odigra, ako bilo tko iz ekipe pogriješi, cijeli film kreće ispočetka. U svakom trenutku sve mora biti savršeno da bi film profunkcionirao

Kako je došlo do ideje o pokretanju festivala filmova u jednom kadru i jeste li iznenađeni činjenicom da je doživio već deveto izdanje?

Festival je pokrenut 2003. kao projekt Kinokluba Zagreb koji je u to vrijeme vodio Vedran Šamanović, a ideja je došla kao izraz njegovog afiniteta prema dokumentarnom dugom kadru. Mogućnosti i izazovi dugog kadra, kao i dokumentarnog filma i dokumentarne fotografije, uvijek su mu bili umjetnička preokupacija. Smatrao je da jedan neprekinuti kadar u dokumentarnom filmu na najbolji način odražava vjerodostojnost dokumentarizma. To su godine kad su nastali danas aktivni festivali: nekoliko godina ranije Motovun, iste ZFF, a u to vrijeme pokreću se i manji festivali kao što su Liburnija, Tabor, Filmske mutacije. Svi oni nastali su iz ljubavi svojih pokretača prema određenoj vrsti filmskog izričaja. Kako u to vrijeme filmova u jednom kadru nije bilo previše, željeli smo u natjecateljskom programu prikazati filmove u jednom kadru i popratni program vezan uz dugi kadar. Krenuli smo naivno i nismo znali u što se upuštamo. Nije da se nismo nadali da ćemo doći do devetog izdanja, ali nismo ni bili spremni na ono u što se festival izrodio. Na prvom festivalu svatko iz Kinokluba je dobio zadatak. Ja sam počela kao koordinator filmskih kopija, a gotovo da nisam znala što to znači. Svi smo tih godina improvizirali i učili. Ekipa se u međuvremenu promijenila, tako da nije ostalo puno nas s početka. Dok je Krsto Jaram ostao u najužoj organizaciji festivala, većina njih, kao Ljubo Zdjelarević i Mladen Burić koji rade festivalsku špicu, aktivno sudjeluje samo na pojedinim projektima.

Poraditi na regiji

Može li se reći da je festival filmova u jednom kadru izišao iz područja svojevrsne egzotike u koje su se rijetki upuštali?

Apsolutno, a za to je, između ostalog, zaslužan razvoj tehnologije, koja ranije nije omogućavala produkciju dugometražnih filmova u jednom kadru i bila je znatno skuplja nego danas. Jedan kadar znači da se kamera od početka do kraja snimanja ne gasi – nema rezova i nema montaže. Za potrebe snimanja ‘Ruske arke’, jednog od najznačajnijih filmova u jednom kadru, posebno je proizveden medij na koji će se pohraniti filmski zapis. Tehnologija je danas dostupnija, a kad su produkcijski uvjeti kvalitetniji, autori se lakše razmašu s idejama, što privlači širi krug gledatelja. Zato imamo sve više igranih filmova u jednom kadru. Dok su na prvim festivalima bili podjednako zastupljeni i eksperimentalni i dokumentarni, tokom godina prevladali su igrani, tako da na ovogodišnjem festivalu, nažalost, nismo imali nijedan dokumentarni film. Realizacija filma u jednom kadru je po mom mišljenju izuzetno teška. Kad snimate igrani film u jednom kadru, ako glumac nešto krivo odigra, ako bilo tko iz ekipe pogriješi, cijeli film kreće ispočetka. Iako na prvi pogled jedan kadar olakšava snimanje, mišljenja sam da otežava. U svakom trenutku sve mora biti savršeno da bi film profunkcionirao. Samo snimanje je kraće, čak i uz ponavljanja, ali su pripreme neizmjerno dulje.

Koliko je zagrebački festival uticao na povećanje produkcije i kvalitete filmova u jednom kadru u Hrvatskoj i svijetu? To podupiremo izjavama posjetilaca da su filmovi na festivalu svaki put sve bolji i bolji.

One Take Film Festival pokrenut je kao prvi i jedinstveni festival takve vrste u svijetu, no već je pobjednik drugog izdanja pokrenuo u sklopu Sydney Film School kolegij jednog kadra. U Londonu je pokrenut One Shot Movie Competition i s njima već niz godina imamo izuzetno dobru suradnju, prikazujući njihov kratki program na našem festivalu. U SAD-u je 2016. pokrenut The Single-Take Film Challenge. Iako se ne radi o ‘pravim’ festivalima, oni utječu na produkciju filmova u jednom kadru. Nešto se u tom smislu kreće i u regiji: na sveučilištima u Beogradu i Podgorici postoje predavanja i radionice vezane uz film u jednom kadru. Na ovogodišnjem festivalu gosti su bili i studenti sa Sveučilišta u Hildesheimu, kao i autor koji tamo predaje i radi doktorat na temu dugog kadra, a koji je na sveučilištu održao ljetnu radionicu jednog kadra.

Za naš festival i za cijelu festivalsku scenu željela bih više manjih kinodvorana u Zagrebu gdje bi specifični filmovi mogli bolje korespondirati s publikom. Ujedno bi takvi prostori bili idealni i za okrugle stolove, predstavljanja i radionice

Svako festivalsko izdanje prikazuje sve kvalitetnije filmove. Izbor je sve veći, na ovogodišnji festival je prijavljeno skoro 200 filmova od kojih su se za Grand Prix natjecala 32 filma iz 21 zemlje. Ukupno je u svim programima prikazano 66 filmova, od kojih je deset stiglo iz Londona, a četiri iz Hildesheima. Izuzetno puno filmova stiže iz Irana i Amerike, a ove godine i iz Rusije. Na prošlom festivalu imali smo poseban program iranskih filmova, ove je godine stiglo njih desetak, od kojih je četiri ušlo u konkurenciju. I sve su to izuzetno kvalitetni filmovi ozbiljnih tema i realizacije. Svake godine stignu nam i hrvatski filmovi, ali moram priznati da produkcija nije velika, čak ni uz edukaciju i animiranje putem radionica koje organiziramo. Regija također nije pretjerano zastupljena, tako da se čini da na Hrvatskoj i regiji još trebamo poraditi.

Koliko su nadležne državne institucije i kulturna scena uopće prepoznali značenje festivala i jeste li zadovoljni posjetom i medijskom pokrivenošću devetog izdanja?

Kulturna scena nas je prepoznala, a institucije nas prate od samih početaka, i Grad Zagreb i HAVC. Možemo jedino pričati da nas ne prepoznaju i ne prate dovoljno jer i mi i drugi mali festivali jedva preživljavamo. Grad Zagreb je prošle godine smanjio sredstva svim festivalima, a kad već rubnom budžetu malih festivala skinete dio, organizacija se raspada. Medijski smo dobro pokriveni, imamo interesantne filmove i goste, što je medijima zanimljivo. Ove godine imali smo preko 25 gostiju, a pobjednik je prvi put iz regije – slovenski film Slobodana Maksimovića ‘Nevidljiva ruka Adama Smitha’, što je dodatno zainteresiralo medije.

Uoči otvaranja festivala organiziran je okrugli stol ‘Kad se mali festivali slože’. Koji su zajednički problemi malih festivala, ima li svaki od njih nekih posebnosti i je li moguće njihovo umrežavanje u cilju olakšavanja rada i poboljšanja njihovog statusa?

Problem održivosti malih festivala nameće mi se već dugo, kao i organizacija okruglog stola oko umrežavanja i problematike s kojom se svi susrećemo. Na okruglom stolu pokušali smo izbjeći temu koliko tko dobiva novca od HAVC-a, iznijeli smo svoje specifične probleme i fokusirali se na zajedničke. Među problemima s kojima se svi susrećemo iskristalizirali su se oni prostora u kojima radimo, koje plaćamo cijelu godinu, a koristimo ih nekoliko mjeseci. Tu je i problem sa suradnicima koji odlaze jer im ne možemo osigurati stalna primanja, kao i nastup prema dobavljačima koji podižu cijene zbog male količine robe ili usluga. Problem je i s dijelom javnih natječaja jer smo premali za pojedinačna apliciranja. Umrežavanje bi otvorilo mogućnost korištenja evropskih fondova, ali i nove mogućnosti nastupa platforme prema HAVC-u i prema jedinicama lokalne samouprave. Nakon što smo detektirali probleme s kojima se susrećemo, sljedeći dogovoreni korak je razgovor s predstavnicima HAVC-a za koji mislimo da je prva instanca prema kojoj trebamo ići. Dogovorili smo i novi sastanak na festivalu Filmske mutacije.

Produkcija kinoklubova

Je li moguća sinergija između (umreženih) malih festivala i umreženih nezavisnih kina?

Na našem okruglom stolu jedna od sudionica je bila i predstavnica mreže nezavisnih kinoprikazivača koja nam je pomogla svojim iskustvima oko umrežavanja i prednosti umrežavanja. Iznesen je prijedlog da naše prikazivačke programe koordinirano u suradnji s mrežom prikazujemo unutar njihovog programa. U umreženim kinima mogli bi se prikazati programi naših festivala, što bi bio izuzetno kvalitetan način za promoviranje festivala i filmova. Iako smo suradnjom s kinom Europa izuzetno zadovoljni, problem nam je prevelika dvorana. Do kraja napuniti dvoranu od 500 mjesta uspijeva velikim festivalima ili dugometražnim filmovima. Ono što bih željela za naš festival i za cijelu festivalsku scenu je više manjih kinodvorana u Zagrebu gdje bi specifični filmovi kao što su oni koje mi prikazujemo mogli bolje korespondirati s publikom. Ujedno bi takvi prostori bili idealni i za okrugle stolove, predstavljanja i radionice.

Mali filmski festivali su prilično žilavi. Hoće li u budućnosti njihovo financiranje biti skoro isključivo iz nekog od namjenskih EU i domaćih fondova i ima li tu mjesta za neke međudržavne koprodukcije?

Žilavi smo jer radimo s velikim entuzijazmom i ljubavi prema našim festivalima. Nitko od nas nema potrebu natjecati se s velikim festivalima, svi imamo svoju nišu i organizacijski ne želimo prerasti u nešto puno veće. Ne očekujemo da ćemo se obogatiti na festivalima i mislim da zbog svega i opstajemo. Koliko god smo prije i tokom festivala na rubu živaca, kad zatvorimo festival, taj tren opet puni entuzijazma krećemo raditi novo izdanje. Voljeli bismo da se naši festivali nastave financirati i iz domaćih fondova, ali s umrežavanjem, što i je cilj, možemo nastupati i prema EU fondovima. Što se tiče koprodukcije festivala, ako govorimo o festivalskom programu, na neki način smo već u programskoj koprodukciji, sada nam još fali financijska. S tim bi prijedlogom također trebalo ići prema HAVC-u. Festivali idu i prema produkciji filmova, pa se nadam da ćemo i mi omogućiti nekim autorima produkciju i koprodukciju kroz naš festival.

Mnogi filmovi mogu se vidjeti samo na festivalima. Hoće li publika moći vidjeti negdje neki film s ovogodišnjeg izdanja?

Nakon svakog izdanja iz programa izaberemo desetak filmova i prikazujemo ih u Zagrebu i drugim mjestima, a kako nam se približava deseto izdanje, imat ćemo i projekcije filmova iz prijašnjih godina. Tokom naredne dvije godine, do festivala 2020., prikazivanjem filmova s ranijih izdanja uvest ćemo publiku u jubilarno deseto i prikazali razvoj festivala do danas. Tako da će biti puno prilika za gledanje filmova u jednom kadru.

Nekoliko mjeseci ste voditeljica umjetničke nastavne produkcije na Akademiji dramske umjetnosti. Možete li na osnovu tog iskustva, ali i iskustva u vezi kinoklubova koji i danas opstaju, imati povjerenja u rad mladih generacija filmskih stvaralaca?

Kinoklubovi u Zagrebu, Zaprešiću, Karlovcu, Požegi i drugim sredinama funkcioniraju jako dobro. Kako smo izrasli iz Kinokluba Zagreb, i dalje surađujemo s njima i oni nam omogućuju radioničke programe. Produkcija filmova kinoklubova je izuzetno velika i kvalitetna. Programi su kontinuirani kroz cijelu godinu, produkcija filmova, radionice, okrugli stolovi, gledališta. Dio autora želi ostati u amaterskom miljeu, a kako se kroz educiranje u fazi amaterizma radi velik korak ka kvalitetnim filmovima i kako su filmovi generalno sve kvalitetniji, vjerujem da se kinoklubovi neće ugasiti. Drugi dio autora dolazi s Akademije. Ona iz godine u godinu producira filmove koji su daleko odmakli od studentskih vježbi. Sve više filmova produciranih na ADU-u prikazuje se na velikim svjetskim festivalima, sve ih više dobiva nagrade. Tako da je sigurno da mlade generacije znaju raditi filmove.

1/1