>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Ana Brakus

Vedrana Bibić: Ako pobačaj nije besplatan i dostupan, kao pravo ni ne postoji

Ne možemo govoriti o pobačaju ako ne govorimo i o ženskim radnim pravima, postupnoj privatizaciji zdravstva, dostupnosti javnih vrtića i škola, tvrdi aktivistkinja Platforme za reproduktivna prava koja u četvrta, 28. rujna, u Zagrebu organizira prosvjed za ‘Za besplatan i legalan pobačaj’

Ovog četvrtka, u 18 sati, na zagrebačkom Cvjetnom trgu Platforma za reproduktivna prava organizira prosvjednu akciju ‘Za besplatan i dostupan pobačaj’. Zbog čega naglašavate upravo ta dva aspekta?

Zakon koji omogućava legalno inducirani pobačaj do desetog tjedna trudnoće u Hrvatskoj je na snazi još od 1978. godine. U pripremi je novi zakon kojim će se sigurno pokušati suziti pravo na pobačaj, ali trenutno ne možemo reći da on nije dopušten iz legalne perspektive. Ipak, ovom akcijom želimo ići korak dalje od postojeće legislative: pobačaj je ženama u Hrvatskoj postao prilično nedostupan, a jedan od razloga za to je sve manji broj kliničko-bolničkih centara i općih bolnica u kojima ga je moguće provesti, a drugi je razlog njegova cijena. To nam jasno govore i brojke: broj prekida trudnoće u hrvatskim bolnicama je 2016. iznosio 6904, dok je, primjerice, 2002. taj broj bio 12.002. Kada uzmemo u obzir da u tih 14 godina kontracepcija nije postala besplatna, seksualni odgoj nije zaživio u školama, plaće zasigurno nisu porasle, očito je da rapidan pad broja zabilježenih pobačaja ne znači da se broj žena koje su planirane roditeljstvo povećao, nego da je dio njih pobacio u inozemstvu, da je dio to učinio u privatnim klinikama te da je dio pod različitim pritiscima rodio. Nažalost, još uvijek ne postoje jasni podaci o ovim tendencijama pa možemo samo raditi analize uzimajući u obzir podatke iz drugih zemalja.

Platforma za reproduktivna prava smatra da ako pobačaj nije besplatan i svima dostupan ne možemo reći da to pravo uistinu i postoji. Primjerice, u OB Knin, OB Vinkovci i DZ Metković u 2016. nije obavljen nijedan pobačaj. Ženama koje žive u tim gradovima njegova legalnost ništa ne znači kada moraju otputovati kako bi pobacile, odnosno platiti pobačaj, putne troškove i smještaj. Što se tiče cijene pobačaja u onim bolnicama u kojima se još može obaviti, ona varira od 1500 do 3000 kuna. Zbog svega navedenog reproduktivno zdravlje, koje uključuje i pobačaj, ne smije ovisiti o materijalnim uvjetima pojedine žene.

Kao što smo navele u pozivu za prosvjed, reproduktivno zdravlje društveno je pitanje koje ovisi o javno dostupnim zdravstvenim uslugama i ustanovama. Žene koje su nezaposlene, žene koje rade na određeno, studentice, žene bez zdravstvenog osiguranja, žene iz ruralnih područja, žene s djecom bez podrške obitelji i šire zajednice, žene žrtve nasilja i tražiteljice azila - ne mogu napraviti slobodan izbor hoće li roditi ili pobaciti jer ne raspolažu novcem neophodnim za donošenje odluke.

U pozivu naglašavate da ste se odlučile ‘zaokrenuti diskurs’. Koji je glavni razlog?

Rasprava o pobačaju ne bi smjela biti svedena isključivo na teme ‘prava na izbor’ i ‘prava na autonomiju ženskog tijela’. Pitanje reproduktivnog zdravlja, u koje spada i pobačaj, sastavni je dio šireg pitanja ženskih materijalnih prava.

Ne možemo govoriti o pobačaju ako ne govorimo i o ženskim radnim pravima, postupnoj privatizaciji zdravstva, dostupnosti javnih vrtića i škola. Reproduktivna prava tiču se dostupne kontracepcije, raširene seksualne edukacije i besplatnog pobačaja, ali i prava na planiranje roditeljstva. U uvjetima u kojima većina žena radi na određeno, nije kreditno sposobna, radi potplaćene poslove i nema nikakvu materijalnu i egzistencijalnu sigurnost, javni vrtići nemaju uvjete ni resurse da prime svu djecu, odluka o tome želi li žena prekinuti ili nastaviti trudnoću uvelike ovisi o njenom socioekonomskom položaju. Ukratko, kada pričamo o reproduktivnom zdravlju, pričamo o materijalnim uvjetima u kojima danas žive radnice, a koji, ironično, istovremeno otežavaju i prekid trudnoće i odluku o rađanju.

Uskoro ponovno pred bolnicama možemo očekivati molitveno-maltretirajuće grupacije ‘40 dana za život’. Kako vidite takve inicijative?

‘40 dana za život’, kao i sve akcije neokonzervativnih grupacija, uvezena su američka kampanja koja pod krinkom mirnog okupljanja, preuzimajući ljudskopravaški diskurs o pravu na iskazivanje različitih mišljenja i mantrom o mirnom okupljanju, već godinama maltretira pacijente i pacijentice ispred bolnica. Smatram da bi ove akcije trebale biti zabranjene, čak ako ostavimo po strani njihov sadržaj, naprosto jer narušavaju mir pacijenata i pacijentica, kao i radnika i radnica u bolnicama.

Rast broja ovakvih inicijativa u trenutnom društvenoekonomskom kontekstu nimalo ni čudi – one se uvijek pojave u trenutku u kojem tokom i nakon ekonomske krize gubitak materijale sigurnosti neokonzervativci prepoznaju kao napad na nuklearnu obitelj, a kao simbol tog napada uzima se po njima ‘najnezaštićenija’ karika, odnosno embrij.

Akcijom ‘Za besplatan i dostupan pobačaj’ Platforma je odlučila djelovati proaktivno postavljajući jasne zahtjeve jer smatramo da progresivne borbe ne bi smjele biti isključivo reakcija na djelovanje onih koji sustavno rade na zatiranju naših prava. Ne pristajemo više na njihove argumente, nećemo se vrtjeti u krug sudjelujući u besmislenim raspravama koje se godinama nameću, a koje miču fokus s onoga što je uistinu bitno – a to je borba za naša reproduktivna i radna prava.

1/1