>

novosti logo

Društvo Društvo

Zauvijek vjerna antifašizmu

‘Nismo bili partijski karijeristi, već radnici koji se nisu bogatili. Trudili se obrazovati i stvarati. Zato me smeta kad se danas pljuje po NOB-u’, govori za Novosti Anka Špiljak, kurirka Sisačkog partizanskog odreda, sestra komunista Mike Špiljaka, nekadašnja industrijska radnica i sportašica

Vrijeme ide, kakva ti je perspektiva života na selu? Bilo bi najbolje da prodate imanje i dođete živjeti k nama u Zagreb, kazao mi je nakon završetka rata brat Mika. Osjećao se odgovornim zbog činjenice da se familija prepolovila. Naime, nas troje je preživjelo godine Drugog svjetskog rata: Mikina djevojka Lela umrla je prirodnom smrću 1941. u dobi od 17 godina, a naš otac Dragutin i brat Ivo poginuli su u partizanima. Majka i ja pristigle smo u Zagreb u studenome 1946., nakon što smo pobrale ljetinu i naposljetku prodale imanje. Narednih šest godina živjeli smo zajedno u Mikinom stanu: majka i ja, Mika i supruga mu Štefa, njihov tek rođeni sin Vanja, potom im se rodila i Višnja - priča nam Anka Špiljak, 91-godišnja svjedokinja povijesti, skojevka i sestra komunista i političara Mike Špiljaka, o čijem je liku i djelu nedavno objavljena knjiga povjesničara Hrvoja Klasića.

Organizirala sam prve relije do Krapinskih Toplica, Trakošćana, Zeline. Nas tri žene odvozile smo ih sve. Fiat vam je najbolji za reli – priča Anka, koja i dandanas uživa u vožnji

- Ne bih radije o politici i prošlosti - kazuje nam potom Anka, pokušavajući minorizirati vlastitu historijsku ulogu.

U njezinom prostranom stanu u širem centru Zagreba ipak uskačemo u vremeplov crno-bijelih slika koje naša sugovornica začudnom lakoćom pretvara u kolorite iz kojih izranjaju dobri i zli, mnoge tuge, ali i velike radosti.

Nakon proglašenja NDH u travnju 1941. neizvjesnost postaje svakodnevicom u životu seljana u Odri Sisačkoj, u kojoj 11-godišnja Anka pomaže roditeljima na imanju na kojem uzgajaju krave i konje. U šumi Šikara u srpnju 1941. ustaše i domobrani napadaju sisačke partizane, koji su mjesec dana ranije osnovali Prvi partizanski odred.

- Otada su ustaše svako malo obavljali premetačine u našoj, ali i drugim kućama u selu. Govorili su da neće partizanski sinovi pucati po njima - priča danas Anka i dodaje da je bila kurirka prvog Sisačkog partizanskog odreda i da je na biciklu iz Odre prenosila poštu za skojevce u obližnjem Žabnom.

Za njezinim bratom Mikom, jednim od organizatora partizanskog otpora, već je raspisana tjeralica. Hapse joj stoga oca željezničara, no ubrzo i puštaju.

- Ustaški policajci su u proljeće 1942. u našem selu uhapsili dio ljudi koji su potom deportirani u logore Jasenovac i Staru Gradišku. U drugoj turi u maju te godine odveli su još 30-ak ljudi. Domobrani i ostali svakodnevno stražare zarad partizana koji bi se mogli pojaviti u selu. Otac i brat Ivo skrivaju se u tzv. bunkeru u našem štaglju - priča Anka Špiljak.

Naša se sugovornica prisjeća svog prvog hapšenja u aprilu 1942. Večer prije jedna susjeda vidjela je da razgovara s jednom od dvije djevojke iz sela, koje će se tu večer pridružiti partizanima.

- U kuću su upali ustaški policajci i odvezli me u Sisak na ispitivanje: što smo radili, o čemu smo razgovarali… Tada sam se prvi put vozila u autu - kazuje Anka.

- Da li su ustaški doušnici bili veliki problem u selu? - pitamo je.

- Naš prosječan seljak nije bio doušnik, ali bilo je nekoliko ljudi koji su bili pristaše NDH - odgovara.

Događaji se redaju, otac joj se, kaže, jedno vrijeme skrivao kod susjeda kojemu su Špiljakovi posuđivali konje, zvali su ga Amerikanac jer se vratio iz SAD-a, dok se brat Ivo, kojeg je otac u međuvremenu zaposlio na željeznici, skrivao u njihovoj štali.

- Tata je bio pušač pa sam na biciklu krenula u Sisak kupiti savski duhan. Dok su mi u tamošnjoj trgovini uzvraćali ostatak novca, dućan se odjednom ispraznio. Dvojica policajaca zgrabiše moju torbu. Uzeli su mi bicikl i zapovjedili da idem s njima. Netko me je bio otkucao, ne znam tko - priča Anka.

Zatvaraju je u istu ćeliju u kojoj je godinu ranije boravio njezin otac.

- Naučili smo se već nositi s isljeđivanjem agenata, Mika me je otprije naučio nekim trikovima - dodaje naša sugovornica.

Agentima je kazala da je duhan kupila za susjeda, onoga kojemu su posuđivali konje.

Ratovi 1990-ih unijeli su novu neizvjesnost u Ankin život. Bilo je trenutaka kad bi netko za njom na ulici podviknuo ‘komunjaro’, a bilo je i onih koji su je provocirali preko telefona

- I jesu li provjeravali vašim riječima? - pitamo je.

- Nego što. Poslali su tom čovjeku poziv nakon mog saslušanja, ali on je znao što tata puši, pa je žandarima kazao da nam pomaže na gruntu i da mu povremeno ja stoga kupim duhan. Tako sam nakon deset dana puštena iz zatvora - kaže Anka Špiljak.

Jednog jutra ustaški policajci ponovno dolaze u njihovu kuću. Raspituju se kod Ankine majke za supruga i sina Ivu. Oni su željezničari, odgovara majka, otišli su jutros na posao, za dalje ne znam. Otac i sin su, naime, već bili u partizanima. Bilo je preriskantno ostati u selu. Ustaše i domobrani su u ljeto 1942. hapsili sve partizanske familije. Tako i Ankinu majku Katarinu odvode u sisački zatvor, a potom u sabirni logor u Veliku Goricu. Anka se nekoliko mjeseci sama brine za imanje, a majka se vratila kući krajem 1942. u lošem psihičkom stanju. Pobolijeva, često leži i ne može puno raditi. Brat Mika preko svojih veza sestri poručuje da ne može otići u partizane, već da se mora brinuti o majci.

- Oca i brata posljednji put sam vidjela u kolovozu 1942. Tata je bio u kordunaškoj jedinici i povlačili su se oko Livna. Razbolio se, imao je tada 57 godina, i ostao u nekom selu, a kako je završio i gdje mu je grob, nikad nismo uspjeli doznati. Uz oca sam bila posebno vezana. Sjećam se, sjedila sam mu u krilu za vrijeme objeda. Ivo je poginuo 27. rujna 1943. u Krašiću. Kako je bio ranjen u petu i okružen ustašama i domobranima, legao je na bombu. Svake godine odlazim u Krašić, brinem se o bratovom grobu - govori Anka.

Jedan detalj je također ostavio dubok trag u njezinoj memoriji. Prisjeća se djece koja su nakon kozarske ofenzive dovedena na mjesto današnjeg sisačkog Parka Diane Budisavljević, gdje je u ljeto 1942. uspostavljen logor. Usprkos revizionistima, koji i danas nastoje negirati postojanje ustaškog logora za djecu, naša sugovornica kazuje da su djeca ondje, sve na jednom mjestu, i puzala, i jela, i obavljala nuždu i, naposljetku, umirala zbog gladi i bolesti.

- Neku stariju djecu dobrostojeći ljudi dolazili su uzimati sebi za sluge. Malo tko je uzeo neko manje dijete. Kako da mi uzmemo sebi neko dijete kad ni sami nismo znali hoćemo li biti uhapšeni i prognani - priča naša sugovornica, koja je do rata završila četiri razreda pučke škole i dva razreda stručne škole u Sisku.

U zagrebačkim parkovima poslijeratne 1946. još uvijek su se mogli pronaći nasadi mrkve, peršina, graha i koječega ostalog. Održavaju se razne kulturne manifestacije, čemu se posebno vesele mladi. Ankin život dijelom će se odvijati usporedo s bratovom političkom karijerom, a on najprije postaje sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, potom zakratko i zagrebački gradonačelnik, odnosno predsjednik Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora. Obnašao je i dužnosti predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) i Saveza sindikata Jugoslavije, a na koncu 1983. i Predsjedništva SFRJ.

- Nikad nisam isticala svoju prošlost, iako su me svi zbog Mike smatrali političarkom. A ja sam njega isprva doživljavala kao oca, skrbnika, bila sam mlada i u njemu sam gledala jednu vrstu autoriteta. No za mene je on poslije bio ipak samo brat - priča nam Anka, koja se na njegovu sugestiju isprva zaposlila kao tekstilna radnica u poduzeću Gaon u Tuškanovoj ulici. Proizvodili su pletivo za rublje koje se potom prerađivalo u tvornici Nada Dimić.

- Kao omladinska aktivistkinja i skojevka još sam od 1942. skupljala hranu i nosila poštu za partizane pa sam u Partiju primljena 1945. Do dolaska u Zagreb šest mjeseci sam vodila seosku zadrugu u Odri - priča Anka Špiljak.

Ubrzo je 1948. šalju na partijski kurs, nakon čega se početkom 1949. zapošljava kao instruktorica u Gradskom komitetu Narodne omladine. Već ujesen iste godine postaje kadrovik Komiteta. S navršenih 25 godina završava srednju ekonomsku školu i istupa iz članstva Saveza socijalističke omladine, ostaje tek članicom Partije. Zapošljava se potom u poduzeću Lipa Mill, koje proizvodi školske teke, fascikle, kartone, kajdanke…

- Dolaskom u firmu imala sam najvišu kvalifikaciju među radnicima, što me nije spriječilo da vodim skladište pune dvije godine. Potom sam nastavila raditi kao referent prodaje i komercijalni direktor, sveukupno osam godina, od 1953. do 1961. Tada sam proputovala cijelu Jugoslaviju - sumira naša sugovornica.

Otvara fascikl u kojem čuva izrezane novinske članke koji je podsjećaju na vrijeme kad se intenzivno bavila stolnim tenisom. Natjecala se u ligi stolnoteniske organizacije sindikalnih aktiva grada Zagreba koja je formirana 1950.

U mirovinu odlazi 1981., nakon dvadeset godina rada u Ina-Naftaplinu, gdje je na vlastitu želju počela raditi u proizvodnom pogonu s 550 radnika, da bi na kraju dogurala do radnog mjesta pomoćnice direktora, koje je dotad bilo rezervirano za muškarce.

- Na tom radnom mjestu sam bila plaćena jednako kao i bilo koji muškarac. Direktor transporta mi je potom predložio da formiramo autoklub i da budem njegova prva predsjednica. Još sam 1963. na kredit kupila prvog fiću. Svake četiri godine mijenjala sam auto, za starog bi dobila pola, a za drugu polovicu bih podizala kredit. Tada sam organizirala i prve relije do Krapinskih Toplica, Trakošćana, Zeline, Varaždina. Reli vam je precizna vožnja. Svrha je doći na cilj u točno vrijeme, sve drugo se valorizira dobivanjem kaznenih bodova. Najbolji su oni koji sakupe što manje kaznenih bodova. U tih 20 godina nastupila sam na svih 18 relija, nas tri žene odvozile smo ih sve. A Fiat vam je najbolji za vožnju relija - ushićeno priča Anka Špiljak, koja i dandanas uživa u vožnji na dugim relacijama do mora.

Ratovi 1990-ih unijeli su novu neizvjesnost u Ankin život. Bilo je trenutaka kad bi netko za njom na ulici podviknuo ‘komunjaro’, a bilo je i onih koji su je ispočetka provocirali preko telefona. Mnogi su se, kaže nam, još u vrijeme Jugoslavije upisali u Partiju radi karijere, a potom su se mnogi iz istog razloga upisali u HDZ.

- Ja sam prije toga prekinula članstvo u Partiji, nisam željela nikome smetati. Ali ni onda kao ni danas ne mogu se opredijeliti ni za što drugo osim za antifašizam, slobodu, demokraciju i ljevicu - kaže Anka Špiljak.

U poznim umirovljeničkim danima Anka se i dalje druži sa svojim društvom iz Naftaplina. Posjećuju je bratova djeca i nećaci. U životu je, dodaje, puno putovala, obišla je ukupno 39 država. I zato je zadovoljna proživljenim. Nikad, dodaje, nisu bili partijski karijeristi, već radnici koji se nisu bogatili. Trudili su se obrazovati i stvarati. Zato je osobito smeta kad se danas pljuje po antifašizmu, po NOB-u i ljudima koji su stradali, među kojima su i njezini otac i brat.

1/1