>

novosti logo

Žena i hajka

Upravo u dihotomiji između napuštenih i nemoćnih žena i majki s jedne strane i mlađih muškaraca vojne dobi s druge, predsjednica otkriva krvoločni seksizam koji ne samo da dehumanizira muške imigrante već i domaćim dječacima i muškarcima podvaljuje model muškosti koja ih reducira na topovsko meso

Oštro odbacujem pokušaj reinterpretiranja izjava vezanih uz pitanja zaštite hrvatskih granica od ilegalnih migracija – reagirala je ovih dana predsjednica i gaf-velemajstorica Kolinda Grabar-Kitarović na tekst britanskog Guardiana, koji je prenio njenu izjavu švicarskoj televiziji SRF da je pri odvraćanju migranata potrebno upotrijebiti ‘malo sile’. Međutim, koji dan prije, okružena policajcima i medijima na zelenoj granici između Bogovolja i Kordunskog Ljeskovca, predsjednica je zanijekala uporabu ikakve sile. Brojni domaći i strani medijski izvještaji, fotografije i snimke nasilja hrvatske policije nad migrantima nisu je pokolebali da izvali kako je ‘policija postupila maksimalno humano’. Zaboravimo na trenutak da je maksimum humanosti predsjednice kao onaj Zemunskog klana: slomljena rebra, krvava usta i ukraden mobitel. Štoviše, dok pravda masnice na tijelima migranata neprohodnim terenom i nazubljenom florom, po bezočnosti podsjeća na legendarnu predsjednicu Republike Srpske i ratnu zločinku Biljanu Plavšić, koja je netom nakon masakra u Bijeljini preskakala leševe Bošnjaka, da bi potom, bok uz bok Arkanu, pred srpskom televizijom uz smijeh izjavila sljedeće: ‘Dok sam prolazila kroz grad kolima obratila sam pažnju na to da li ćemo naići na polomljena stakla radnji i izloga… ništa od toga nismo vidjeli. Pa sigurno bi bila orobljena radnja gdje se nalaze cipele!’

Kako živimo u državi kojoj nije stalo ni do minimuma, a kamoli maksimuma humanosti, predsjednica ne treba previše strepiti od političkih konzekvenci. Uostalom, čitav njen medijski nastup – iskarikirano probijanje kroz gustu šikaru kako bi dočarala nepristupačnost terena – iskoreografiran je upravo po ukusu krajnje desnice čije glasove očajnički peca, a svodi se na to da javno niječeš zločin toliko neuvjerljivo da bude jasno kako ga odobravaš. ‘Želimo biti punopravna članica Europske unije, a ne neka rubna zemlja koja će prihvaćati i rješavati probleme koji su stvorili neki drugi u Europskoj uniji’, dodala je predsjednica suvereno i nepokolebljivo. Međutim, batinanjem migranata pod okriljem noći kako bismo ih odvratili od ulaska u Uniju plešemo točno onako kako pod okriljem političke tišine sviraju zemlje centra, pri čemu potvrđujemo da smo zemlja predestinirana za uslužne djelatnosti: migranti uslužuju policiju mobitelima, policija uslužuje migrante hematomima, hematomi uslužuju Kolindu glasačima desnice, Kolinda uslužuje fašističke elemente u policiji legitimitetom, dok Hrvatska uslužuje zemlje centra prividom zapadnoevropske uljuđenosti, s Kolindom u džepu.

Predviđanjem kako ‘u svijetu sada ima 60 milijuna izbjeglica, a za desetak godina bit će ih 200 milijuna’, ova bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a ne predviđa samo kontinuitet bezidejnosti vlastite političke klike, već i neminovnost imperijalizma – kako onog militarističkog tako i onog kleptokratskog – u kojem trebamo tražiti ishodište sadašnjih migracija, kako onih afričkih i azijskih tako i onih istočnoevropskih. Nije lako utjecati na globalnu politiku s pozicije jedne periferne banana države dok sav svoj politički kapital trošiš na to da ona i ostane jedna periferna banana država. Ali ako je ‘naš prvenstveni cilj apsolutno štititi nacionalne interese, zaštititi stanovništvo s naše strane granice’, onda bi po žurnom postupku trebala deportirati samu sebe, s obzirom na to da je svojedobno poručila da nezahvalnici ‘s naše strane granice’ koji ‘smatraju da ovdje nije dobro, mogu otići’, pa su stotine tisuća Hrvata poslušale njen savjet i emigrirale u države u kojima se na poziciji šefa države ne nalazi politička niškorist koja im se otvoreno ruga.

S obzirom na to da se pozicionirala kao paradna perjanica udružene lešinarske organizacije koja već tri desetljeća kljuca i ono malo srži iz do kosti oglodanog hrvatskog gospodarstva, ne treba nas čuditi što predsjednica misli da ‘problem treba rješavati negdje drugdje umjesto da trošimo novac na zbrinjavanje migranata, pretežno mlade migrante vojne dobi’. Ali ako smatra da ‘problem treba rješavati drugdje’, zašto se onda smuca po šikarama i rajca Hrvate paranoidnim fantazijama o barbarskim invazijama ‘pretežito mladih migranata vojne dobi’? Naravno da predsjednica u migracijama ne vidi nikakav ‘problem’, već savršenu priliku da se realizira kao tipični muški primitivac.

‘Generale Bariću, bolja sam od vas’, likovala je 2008. tadašnja veleposlanica u SAD-u prilikom vojne vježbe u Camp Ripleyu u Minnesoti, odmjeravajući veličinu alatke s generalima u simulaciji gađanja puškom M-16. Da je predsjednica militaristička pozerica nije nikakva tajna, već njena PR-strategija: nije se dogodila vojna smotra ili sajam oružja a da pred fotoreporterima nije zgrabila neko poluautomatsko oružje. Nije se propustila pohvaliti ni da ju je otac učio pucati dok je bila mala, a medijima je svojedobno otkrila i da posjeduje lutku barbike u maskirnoj uniformi, prema kojoj je, uostalom, i modelirala svoju političku personu – od medijski pomno manikirane barbike koja grli nogometaše i širi ekonomski optimizam do maskirne uniforme obične ratnohuškačice.

Kada predsjednica kaže da je kod migranata ‘kao ženu i majku posebno pogađa pitanje gdje su im djeca, žene, majke’, treba se zapitati kakva je to žena i majka koja je u stanju hladnokrvno zanijekati leševe djece nasukane po Mediteranu kako bi domaćem stanovništvu usadila strah od ‘mlađih muškaraca vojne dobi’? Iza ove perfidno retoričke ‘žene i majke’ krije se hladnokrvna maćeha koja emotivno manipulira gledatelje svog pograničnog performansa kako bi ih lišila empatije prema ‘mlađim muškarcima vojne dobi’, dok joj je do patnje sirijske djece, iračkih žena i afganistanskih majki od krvi i mesa stalo kao do malo prljavog pod noktom. Upravo u dihotomiji između napuštenih i nemoćnih žena i majki s jedne strane i mlađih muškaraca vojne dobi s druge, predsjednica otkriva krvoločni seksizam koji ne samo da dehumanizira muške imigrante već i domaćim dječacima i muškarcima podvaljuje model muškosti koja ih reducira na topovsko meso.

Patrijarhat ide ukorak s vremenom, pa su danas i žene pozvane u njegov viši ešalon, dokle god sudjeluju u njegovoj reprodukciji. Upravo zato društva poput Hrvatske dopuštaju ženu na čelu države, ali samo pod uvjetom da osnažuje temeljne patrijarhalne vrijednosti: militarizam, rasizam i seksizam, iliti fetiš na oružje, legitimiziranje nasilja nad migrantima i mačističko dehumaniziranje mladih muškaraca. Umjesto da empatiju jedne ‘žene i majke’ doista prevede u političku vrlinu i tako izazove arhaičnu i destruktivnu sliku predsjednika kao alfa-muškarca, predsjednica je odlučila biti samo barbika u maskirnoj uniformi.

1/1