Trinaesto izdanje 25fps-a, internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, donijelo je kao i prethodne njegove edicije mnoštvo naslova koji na manirističan i stereotipan način shvaćaju odrednicu eksperimentalni film (pri čemu i dalje ostaje nejasno preferira li selektorski trojac – Sanja Grbin, Marina Kožul, Mario Kozina – takvu vrstu radova ili doista na polju alternativne kinematografije danas nema veći broj poticajnijih ostvarenja), no kao i uvijek zainteresirani gledatelji mogli su naići na pokoji ekstraordinarniji slikopis. Jedan od takvih svakako je ‘Gumirani čelik’ Lawrencea Abu Hamdana, umjetnika i forenzičkog audioanalitičara koji je analizirao audiodatoteke sa snimkama pucnjeva izraelskih vojnika što su ubili dvojicu palestinskih mladića prilikom demonstracija na Zapadnoj obali.
Abu Hamdan svoj je film snimio u streljani, distanciranim analitičkim načinom vizualno predstavljajući audiodatoteke umjesto meta, istovremeno titlovima ispisujući transkript sa suđenja vojnicima osumnjičenima da su umjesto gumenih koristili prave metke s namjerom da ubiju. Povezivanje vidljivog prostora streljane i procedure provjere meta primijenjene na audiodatoteke s nevidljivom sudnicom i suđenjem čija se procedura nadaje samo kroz titlovima ispisan transkript izuzetno je efektno kreativno rješenje, pri čemu se autorski politički angažman, iako eksplicitan, ne doima kao nakalemljeno moraliziranje već kao stav zasnovan na objektivno iznesenim činjenicama. ‘Gumirani čelik’ dobio je nagradu publike, dok su tri ravnopravna Grand Prixa dodijeljena ostvarenjima ‘Stražari’ Ferna Silve, ‘Foaje’ Ismaela Bahrija i ‘Flores’ Jorgea Jacomea.
‘Stražari’ su asocijativan film koji povezuje prizore intrigantne arhitektonike, među kojima su prepoznatljivi zatvor i industrijsko postrojenje, uokvirivši ih kadrovima golog muškarca snimanog pozadinski s nekakvim blještavim predmetom u rukama. Rad bi ostavio bolji dojam da je lišen te infantilne okvirne mistifikacije koja zamara i stereotipnog pristupa golom muškom tijelu koje se uobičajeno ne smije vidjeti sprijeda, ali i dalje je interesantniji od ‘Foajea’, dosjetke s prekrivanjem objektiva kamere bijelim papirom razvučene na preko pola sata trajanja unutar kojih nema ni trunke vizualne dinamike, nego se ona pokušava ostvariti zvučnim putem, kroz komentare prolaznika koji ulaze u interakciju s autorom. Poklonici ovog filma vjerojatno cijene provokaciju radikalnog reduciranja vizualnosti kao osnove slikopisnog medija, a oni skloni društveno-političkom angažmanu njegove natruhe u završnici, međutim riječ je o djelcu zasnovanom na banalnom postupku čija zvukovna elaboracija ne rezultira bitnim doprinosom strukturalnoj dinamici, nego prekomjernim gnjavljenjem gledatelja.
I tako je ‘Flores’ ostao jedini stvarno vrijedan film među dobitnicima glavne nagrade, jer taj pseudodokumentarac o pošasti širenja hortenzija na Azorskim otocima, s čim se prepliću fragmenti diskretno homoerotski intonirane priče o prijateljstvu dvojice mladih vojnika, osvaja implicitnom duhovitošću postuliranja vlastite rodovske ontologije, umješnim korištenjem postupaka tako različite provenijencije kao što su etnografsko-fenomenološki i biografsko-intimistički film, te naposljetku dojmljivim produkcijsko-dizajnerskim doprinosom.
Diskretna homoerotičnost provlači se i kroz novi film Mate Ugrina ‘U međuvremenu’, viđen, ali nekako slabo zapažen na Danima hrvatskog filma, ostvarenje kojem su organizatori 25fps-a dodijeli nagradu za najbolji hrvatski rad. Iako nije dojmljiv kao prethodni autorov film ‘Mjesta u blizini’, ‘U međuvremenu’ je još jedan bitan Ugrinov prilog afirmaciji poetike tzv. slow movieja na ovim prostorima.
