U jeku desničarske ofenzive s ciljem poricanja zločinačkog karaktera ustaškog režima, kao i reaktualizacije negativnog odnosa prema (hrvatskim) Srbima, a sve uz slabo prikrivenu podršku vladajućeg nacionalističkog mainstreama, hrvatska kinematografija iskoračila je u časnom smjeru. Prvo je u kasno proljeće na Danima hrvatskog filma Grand Prix dodijeljen dugometražnom dokumentarcu Nebojše Slijepčevića ‘Srbenka’, o nastanku predstave ‘Aleksandra Zec’ Olivera Frljića i nelagodama s kojima se i danas mogu suočiti djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, potom su ljetos na Pulskom festivalu sve ključne nagrade pripale dokumentarno-igranom hibridu Dane Budisavljević, ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, koji govori o spašavanju uglavnom srpske djece iz ustaških (i njemačkog) logora. Reći ću odmah, nijedan od ta dva filma nije odlično ostvarenje, ali u konkurencijama u kojima su se prikazivali (bitno) boljih nije bilo pa njihovim društveno prevažnim trijumfom umjetnički nitko nije (bitno) oštećen, a filmska zajednica, odnosno njezin reprezentativan dio, poslala je snažnu poruku.

‘Dnevnik Diane Budisavljević’ polazi od izvještaja koji je prema ranijim bilješkama naslovna austrijska humanitarka 1947. pisala po nalogu nadležne službe. Autorica adaptacije, Dana Budisavljević, odlučila se na vrlo riskantan potez igranog uprizorenja dokumentarnog teksta te na njegovo povezivanje s dvije vrste slikopisne dokumentarne građe – arhivskim materijalima iz doba NDH i aktualnim snimkama svjedočenja nekadašnjih dječjih logoraša, sada ljudi treće životne dobi. Hvale vrijedno autoričino je umijeće glatkog spajanja tih disparatnih sastojaka, čemu je doprinijela nekonvencionalna, a vrlo učinkovita odluka da cijeli film bude snimljen crno-bijelo. Također, kao što su mnogi istaknuli, zanimljiva je i ideja da igrani sloj, opet suprotno konvencijama, bude faktografski suh, a dokumentarni, umjesto uobičajene težnje objektivnosti, emotivni nabijen. Međutim, ta ideja daleko bolje funkcionira na papiru nego na platnu. Naime, ključan problem filma je taj što su arhivski materijali endehaškog Hrvatskog slikopisa toliko snažni da se čak i veći dio sadašnjih dokumentarnih svjedočenja, bez obzira na njihovu solidnu, mjestimično i vrlo dobru vizualnu stilizaciju, kraj njih doima pomalo blijedim (dragocjen izuzetak je vrlo dirljiva priča Milorada Jandrića o sestri koju nikad nije pronašao, dobroj ženi koja ga je posvojila i mirisu grožđa koji nikad neće zaboraviti), o igranim segmentima da se i ne govori.

Samo otvaranje filma je impresivno – isprva nalik nejasnoj mrlji, čamac na rijeci postepeno izranja iz bijele koprene, a ubrzo slijede i ingeniozni arhivski prizori Pavelićeva nastupa u slow motionu koji slikaju demona na djelu, te prizor rušenja zagrebačke sinagoge. Nešto tako moćno već dugo nije viđeno u hrvatskom filmu i gotovo sve što slijedi nužan je pad, sve do novog snažnog arhivskog trenutka pri završnici, dječice-živih skeleta po kojima plaze muhe. Arhivska građa (emotivnu) letvicu postavlja najviše moguće, ali se baš zato smirena dokumentarna svjedočenja djece-staraca mogu doživjeti i drugačije – ne kao pad nego kao dobrodošao kontemplativni kontrapunkt. No igrani sloj doista je autoričin podbačaj – sadržajno neelaboriran, oblikovno lišen ikakve ekstraordinarnije stilizacije, doima se kao rutinska igrana rekonstrukcija nalik onima kakve se često nalaze u kreativno neambicioznim televizijskim dokumentarcima. Utjeloviteljica naslovne protagonistice, Alma Prica, velika je glumica, ali ne može posve sama oplemeniti kontekst u kojem se našla.

Kad se pobroje vrline i mane, ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ solidno je ostvarenje čijim dosezima dugometražna debitantica Dana Budisavljević može biti zadovoljna. Ipak, glavni adut filma njegov je dragocjen društveni značaj.