Nije to onakav rastanak s Knausgaardovom ‘Enciklopedijom godišnjih doba’ kakvom smo se nadali. Prošlog ljeta rastali smo se s heksalogom ‘Moja borba’ u ne baš pretjerano tronutom raspoloženju. Ove godine isti ispuhani parti rastanka i s ‘Godišnjim dobima’. Nakon ‘Proljeća’ napeto smo iščekivali nastavak obiteljske drame familije K. Koncept kvadrilogije je promijenjen: Knausgaard je odustao od nasumičnih mikroeseja posvećenih tek rođenom djetetu i u maniri ‘Moje borbe’ tematizirao pokušaj supruginog samoubojstva tokom trudnoće s četvrtim djetetom. U stanju teške depresije, tri mjeseca trudna supruga (namjerno izbjegavamo ime, kako to u tekstu čini i autor) pokušala se otrovati tabletama. Posrijedi je bio tektonski obiteljski događaj, možda i najtraumatičniji i najdramatičniji unutar čitave Knausgaardove autofikcije. Kroz rečenice o pokušaju samoubojstva otkrivala se izvanredna studija o bipolarnosti, ali i ontološki potencijal teksta da zabilježi i uobliči: otuda i taj dojam, koji se uvijek iznova vraća, da je Knausgaard na početku dvadeset i prvog stoljeća izmislio književnost.

U međuvremenu, putem medija stigle su vijesti o rastavi bračnog para Knausgaard. Dakle, čekalo se ljeto, čekalo se ‘Ljeto’ i eto, odmah na početku, između više ili manje bizarnih mikroeseja (o prskalicama za vodu, stablima kestena, kratkim hlačama, inteligenciji, pjeni i puževima) pojavljuju se i dva zapisa o ljetnoj noći i ljetnom poslijepodnevu; dva dokumentarna, sentimentalna zapisa u kojima se u posljednjim rečenicama otkriva da je to bila posljednja noć i posljednje poslijepodne neimenovanog bračnog para. Potom rukopis skreće u neutralne dnevničke zapise (putovanje u Brazil sa sinom), razmišljanja o vremenu, prošlosti i povijesti (i koječemu drugome), a završava s još mikroeseja (o travnjaku, kockama leda, dječjim igralištima, nesvjestici…, uključujući i roštilj, čitava tri roštilja, koji su zimu proveli na otvorenom, a ovoga ljeta nisu bili u uporabi).

Između posljednje noći i posljednjeg poslijepodneva te roštilja u vrtu obiteljske kuće koji stoje u korovu što seže do struka, gotovo da i nema drugih indicija što se tog ljeta dogodilo s autofikcionalnim bračnim parom. Tko je inicirao rastavu? Iz kojih razloga? Kako je prvi korak realiziran? Na ta pitanja nema odgovora. I to iznevjerava čitateljeva očekivanja. Htjeli smo otvorenu utrobu obitelji. Dobili smo mikroeseje o komarcima i bubamarcima. Jesmo li prevareni? Ili smo možda nešto propustili?

U prvi mah čini se da je riječ o ovom prvom. Na drugi pogled bliži smo potvrdnom odgovoru na drugo pitanje. Izgleda da je štos upravo u iznevjerenim očekivanjima. Najzanimljivija dimenzija teksta je u onom neizrečenom i prikrivenom: u potragama za tragovima bračne i obiteljske drame, koja se zbiva upravo sada i ovdje, u bizarnim digresijama koje prikrivaju tu dramu, i u trenju koje nastaje između tih raznih, rasutih elemenata. Tako smo došli i do bubamara, posljednjeg zapisa. Knausgaard esej započinje komično banalnom konstatacijom ‘bubamara je buba…’, da bi tekst, i čitavu knjigu, završio sjećanjem na obiteljski izlet na jednu od plaža u okolici Malmöa. Već na putu od autobusa moglo se vidjeti da je zrak prepun kukaca. Bile su to bubamare, u tamnim rojevima biblijskih razmjera. Slijetale su na kosu, odjeću, plutale na vodi. I eto nam u posljednjim rečenicama Knausgaarda! U apokaliptičnoj simbolici najezde bubamara, i impresionističkoj slici izleta obitelji čiji su dani odbrojeni.