Proračunom za iduću godinu Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoj društva namijenjeno je više novca nego u ovoj?

Dodijeljeno je više sredstava samo ako se promatra iz perspektive razorne 2016. godine, kad je izvršen udar na Zakladu, a time i na samo civilno društvo. Međutim, bespredmetno je kao povećanje gledati postotak od lutrijskih sredstava namijenjen Zakladi za 2017. godinu. On u najboljem slučaju znači saniranje nastale štete, a ne donosi čak ni normalizaciju stanja, jer je postotak u Uredbi za 2017. najniži od 2011. godine, kad je iznosio 12,5, a sada je 11,18 posto. Dakle predviđeno je nešto manje od 42 milijuna kuna za Nacionalnu zakladu, a ista je brojka projicirana za sljedeće dvije godine. To bazično znači da razvoja civilnog društva nema, jer taj iznos nije dostatan da bi se poštovale ugovorne obveze Zaklade i/ili raspisivali novi natječaji primjereni potrebama. Upravo to je ono na što je Inicijativa za snažno civilno društvo upozoravala mjesecima: razaranje funkcionalnog i uzornog modela podrške civilnom društvu znači nazadovanje i oporavak koji će trajati godinama. Napominjem još jednom kako nikad nije argumentirano zašto su se sredstva uopće rezala, a razlog tome je, očito, što argumentacije nije ni bilo te je jasno da se radilo o političkoj odluci prethodne Vlade koja je izazvala teške i dalekosežne posljedice.

Kako komentirate to što su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih pokušali amandmanom smanjiti ta sredstva za 13 milijuna kuna?

Argumentacija korištena u predloženom amandmanu proizlazi iz namjerne krive interpretacije podataka u godišnjim izvještajima Zaklade, a svrha je dezinformiranje javnosti da bi se nastavilo s politikom destabilizacije Nacionalne zaklade i oslabljivanja organizacija civilnog društva. Također, amandmanom su se kanila povećati sredstva ministarstvima, a posve je jasno da ministarstva ne mogu servisirati tu količinu sredstava jer to zahtijeva povećanje broja natječaja, povećanje broja projekata, povećanje posla ocjenjivačkim komisijama, povećanje praćenja aktivnosti i njihove evaluacije. Ministarstva jednostavno nemaju tih kapaciteta i zato Zaklada i postoji. Primjerice, sredstva koja su oduzeta Nacionalnoj zakladi 2016. godine i koja su preraspodijeljena na ministarstva nisu potrošena, nego su završila u proračunskoj rupi. Dakle, ovaj amandman, kao i ideja da se treba mijenjati zakonski okvir jednoj od najtransparentnijih institucija u Republici Hrvatskoj samo razotkriva kome je u interesu oslabljivanje civilnog društva.

Kako se zbog nedostatka novca snalazila proteklih godinu dana ta ključna institucija za razvoj civilnog društva?

Snalaženje je bilo, u osnovi, jedino moguće rješenje. Teško je opisati u kakvom su stanju bile organizacije civilnog društva. Zamislite da se godinama bavite društvenom promjenom jer želite živjeti u boljem društvu, želite da građanke i građani ostvaruju svoja prava, da ranjive skupine imaju podršku, da možete pružiti besplatnu pravnu pomoć građanima kojima je to potpuno nedostupno i slično, a pritom radite u često teškim uvjetima, za ispodprosječnu plaću, s puno prekovremenih i volonterskih sati, s bezbroj administrativnih prepreka i vrlo strogim nadzorom. I onda vam s vrha političke moći poruče da se vaš rad smatra nepoželjnim, neprijateljskim te jedinoj instituciji koja je pružala sustavnu podršku udruženim građanima praktički onemoguće rad. Brojnim osobama su smanjeni radni sati ili dodijeljeni otkazi, a mnoge udruge su ili bile primorane obustaviti svoje aktivnosti ili su došle na sam rub funkcionalnog djelovanja.

Koliko dugo će se civilno društvo oporavljati od počinjene štete?

Usluge koje su organizacije pružale su smanjene ili obustavljene, pa se sada udruge fokusiraju na čisto preživljavanje. Oporavak će, očito, trajati dugo, jer novom Uredbom sredstva nisu vraćena na razinu iz 2015. godine i opet nema dovoljno za normalizaciju stanja, a kamoli za razvoj. Nadalje, ugroženo je i povlačenje sredstava iz fondova Europske unije, jer su sredstva za sufinanciranje projekata EU-a, posredstvom Ureda za udruge Vlade RH, također smanjena i nisu ni izbliza adekvatna detektiranim potrebama. Ukratko, šteta je sustavna i dugotrajna, a mi i dalje za to ne dobivamo jasno argumentirane razloge i/ili analize. Zaključno, osim što je nanesena direktna šteta udrugama koje se bave društvenim razvojem, značajno su narušeni i dugo izgrađivani odnosi između donositelja odluka i civilnog društva.