>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Pravila igre

Na sugestiju rektora Damira Borasa, Senat zagrebačkog sveučilišta odbio je potvrditi Nevena Jovanovića za novog dekana Filozofskog fakulteta. Jedna od ključnih Borasovih zamjerki ticala se Jovanovićeve namjere da u središte obrazovnog procesa postavi studente – takav fakultet i takvi studenti Senatu i rektoru nisu potrebni

Prijatelj

U dokumentarcu ‘Blokada’ (2012.) Igora Bezinovića, koji se ovih dana može besplatno pogledati na YouTubeu, postoji zabavna scena s Damirom Borasom. Za vrijeme velikih prosvjeda 2009. godine, tadašnji prodekan zagrebačkog Filozofskog pokušava se sprijateljiti s pobunjenim studentima, cuga s njima pivo u fakultetskom klubu i priznaje kako se malo ‘napil’, razvezuje kravatu i komentira neku ‘malu’, studenticu. Usput dijeli savjete o tome što bi valjalo promijeniti u organizaciji blokade: na to mu jedan od studenata strpljivo objašnjava kako se takve odluke ne donose u intimnim seansama, nego o njima, nakon rasprave, glasanjem odlučuje plenum profesora, studenata i svih zainteresiranih građana. Boras, zamišljen, zastaje na trenutak ili dva. Pa, više za sebe, rezignirano zaključuje: ‘Takva su pravila igre…’

Pouka

Netko naivniji mogao bi pomisliti da je budući rektor Sveučilišta u Zagrebu upravo shvatio kako funkcionira demokracija. Krivo: ako je Boras tada doista izvukao neku pouku, ona se sastojala u tome da je važno samo tko diktira pravila. Nakon što, uskoro, bez podrške većine studenata, postane dekan Filozofskog, a zatim i rektor najvećeg sveučilišta u državi, sve svoje umijeće posvetit će tome da pravila igre prilagodi sebi. O proceduralnom nasilju koje on i ljudi koji ga okružuju provode posljednjih godina, o tužbama protiv medija i o legalnom iživljavanju nad akademskim institucijama već se dovoljno pisalo i sve je, manje-više, poznato. Uostalom, kada je Filozofski 2016. ponovno blokiran, to više nije bilo zbog komercijalizacije visokog obrazovanja, nego upravo zbog Borasove namjere ga prisilno spoji s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Rektor je tada doživio nešto najtužnije što se profesoru može dogoditi: protiv njega su, u ime slobode mišljenja i odlučivanja, ustali vlastiti studenti. I na kraju ga pobijedili: vršitelji dužnosti dekana koje je ondje postavio uklonjeni su s pozicija, a Filozofski je kroz javnu raspravu demokratski izabrao vlastitu upravu.

Program

Ali Damir Boras ne zaboravlja poraz. Sada, kada je došlo vrijeme da fakultet izabere novo vodstvo, tamošnje vijeće profesora i studenata premoćnom se većinom glasova odlučilo za program Nevena Jovanovića, koji među ostalim ističe kontinuitet s radom dosadašnje, rektoru mrske uprave. Prema zakonu, prijedlog programa prihvaća ili odbacuje Senat sveučilišta, u kojem zasjedaju predstavnici svih fakulteta: prema nepisanim pravilima, takav se prijedlog najčešće potvrđuje. Osim onda kada pravila igre diktira rektor. Boras je članovima Senata sugerirao da uskrate suglasnost i članovi su ga – na onlajn sjednici, bez predviđene javne rasprave – kao i obično poslušali: protiv Jovanovićevog programa glasalo je njih 49, šestero nije bilo u stanju formirati mišljenje pa su ostali suzdržani, a samo 12 profesorica i profesora podržalo je kolegu s Filozofskog i njegov dokument u kojem opširno razlaže viziju razvoja fakulteta. Naravno da je u cijeloj priči sam dokument nevažan: naravno da se protiv Jovanovića glasalo iz drukčijih razloga. Pa ipak, ostaje činjenica da su rektor i Senat, makar formalno, odlučivali upravo predloženom programu. Odbacivši ga, rekli su što o tom programu misle. Time su, neizbježno, rekli nešto i o sebi. Zato odbijeni tekst Nevena Jovanovića – javno dostupan na stranicama Filozofskog fakulteta – vrijedi pažljivo pročitati.

Poruka

Ima u njemu, naravno, motiva koji se čine kao interne fakultetske didaskalije slabo zanimljive široj javnosti, poput naglaska na digitalizaciji sustava ili najave pokretanja jakog multidisciplinarnog časopisa. Ima međutim i dionica za koje je već na prvi pogled jasno koliko su društveno relevantne. Jedna od okosnica programa, recimo, tiče se upravo čvršćeg povezivanja akademske institucije s društvom u kojem djeluje. Druga ističe studente. ‘Fakultet postoji radi studenata’, piše Jovanović, a ‘glavni kvalitativni pomak u nastavi vidimo u promjeni paradigme, u prepuštanju središnjeg mjesta u obrazovnom procesu studentima.’ Nakon detaljne razrade, dvije se linije spajaju u ideji tzv. Klinike Filozofskog fakulteta, organizacije u kojoj studenti, pod mentorstvom profesora, pružaju stručne usluge zajednici. Jovanović, očito, zamišlja aktivan i angažiran fakultet živo zainteresiran za svijet oko sebe, mjesto na kojem studenti preuzimaju odgovornost za vlastito studiranje i stječu iskustva kroz praksu, a šira zajednica se neposredno oslanja na njihova umijeća i znanja. Protiv takvog fakulteta i protiv takvih studenata je rektor Damir Boras: protiv takvog fakulteta i protiv takvih studenata je 49 profesora zagrebačkog sveučilišta, a njih šestero ne može formirati mišljenje.

Ako su protiv aktivnog i angažiranog Filozofskog, onda to znači da žele sterilnu akademsku zajednicu. Ako ne misle da fakultet postoji radi studenata, onda to znači da postoji radi slijepe reprodukcije akademskih kadrova. Znači, ukratko, da se Filozofski fakultet srozava na razinu najnižih stereotipova, pretvarajući se u pogon nepovratno izoliran iz vlastitog konteksta, društvu dovoljno nevažan da naposljetku prestane predstavljati važno društveno pitanje.

Poanta

Da ne bi bilo zabune, u svojoj kritici Jovanovićevog programa, koju je u posljednji čas poslao članovima Senata, Boras se izravno obrušio upravo na ove dvije komponente. Posebno mu je zasmetala zamisao postavljanja studenata u središte obrazovnog procesa: takva ideja, smatra, otvara ‘niz pitanja, nepoznanica i sumnji’. I prava je šteta što poziciju rektora drži netko do te mjere lišen osjećaja za ironiju: kada bi se, naime, pokušala sažeti sama svrha postojanja Filozofskog fakulteta, teško bi bilo pronaći ljepši i precizniji opis od onoga kojim Boras odbacuje program nesuđenog dekana. Ako bi netko neupućen priupitao tamošnje studente i profesore čime se to oni zapravo bave – kao što radoznao i pošten svijet često s pravom zna pitati – jedva da bi mogao dobiti suvisliji odgovor: okupili smo se, evo, da zajedno otvaramo beskrajan ‘niz pitanja, nepoznanica i sumnji’. Mjesto za pitanja, nepoznanice i sumnju: kvragu, na Filozofskom bi od Borasove kritike komotno mogli skrojiti službeni moto institucije. U tome je napokon smisao akademskog rada, na nepoznanicama i sumnjama Filozofski počiva. Neopisivo je žalosno što to ne shvaća osoba koja je ondje godinama predavala.

Ponavljač

Ali ta osoba diktira pravila igre i Borasu je sada širom otvoren proceduralni put da već kroz nekoliko mjeseci ponovno postavi vršitelja dužnosti dekana po svom izboru, nametnuvši tako posljednjem ozbiljnom prostoru otpora na Sveučilištu vlastitu volju. Bio bi to sasvim logičan rasplet: netko kome postavljanje studenata u središte obrazovnog procesa zvuči kao problematična odluka očito od studenata ništa nije mogao naučiti. Na prvim blokadama, 2009. godine – kao što ovih dana možemo iznova vidjeti u Bezinovićevom filmu – nije naučio kako bi trebala funkcionirati demokracija: da je naučio, glasanju o Jovanovićevom programu prethodila bi makar formalna rasprava. Na sljedećoj blokadi, sedam godina kasnije, nije naučio koliko teško Filozofski podnosi oktroirane namjesnike: da je naučio, ne bi mu pokušavao nametnuti novog. Samo, nevolja sa studentima u tome je što znaju biti neobično skloni pitanjima, nepoznanicama i sumnjama. Nevolja je što ponekad ne prihvaćaju pravila igre. I zato, tko zna: možda slijedi treća lekcija.

Opaska: Označeni pasus u drugom dijelu teksta je promijenjen 5.5.2020. godine zbog mogućih nedoumica u članku vezanih za studentsku podršku

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/1