>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Rektum Zagrebačkog sveučilišta

Na 24 stranice novog broja hrvatskih sveučilišnih novina Universitas rasprostrla se ukupno 31 fotografija zagrebačkog rektora Damira Borasa – u oštroj poltronskoj konkurenciji pobjedu je naposljetku odnio Universitasov pokretač i bivši glavni urednik, filozof Duško Čizmić Marović

Paradoks

Neke su stvari jasne čak i filozofima: nema trona bez poltrona, nema gospodara bez vazala, a nema ni vazala bez vazelina. Paradoks s kojim se svaki dobro podmazan poltron na početku svoga vazelinsko-vazanalnog uspona susreće – kako da mislim tuđom glavom ako sam se vlasniku te glave tek zavukao u dupe? – spada, međutim, u zamršenije logičke probleme. Zato mu je najpametnije pristupiti iz strogo akademske perspektive: listajući, na primjer, stranice najnovijeg broja hrvatskih sveučilišnih novina Universitas, redovnog mjesečnog priloga Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, u potpunosti posvećenog svečanom obilježavanju 350. godišnjice Zagrebačkog sveučilišta.

Boras

Za one koji nisu upoznati s etičko-poetičkim premisama Universitasa, njihov precizan opis ponudio je prije nekog vremena na stranicama ovog tjednika, u tekstu odgovarajućeg naslova ‘Razigrano poltronstvo’, kolumnist Viktor Ivančić: ‘Nesvakidašnju vitalnost tome informativnom biseru – posve specifičnom medijskom bastardu, gdje su se sretno ujedinili kapitalistička infrastruktura i promidžbeni duh realnog socijalizma – osiguravaju državni budžet, interesi akademskog establišmenta i korporativna prodornost: Sveučilište u Zagrebu i Sveučilište u Splitu za ‘hrvatske sveučilišne novine’ godišnje uplaćuju dva milijuna kuna na račun Hanza medije, kompanije koja izdaje Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju, a u kojoj je zagrebački rektor Damir Boras ujedno član izdavačkoga savjeta.’ Opis je nastao prije skoro tri godine, u doba kada se javnost ostrvila na tadašnjeg ministra znanosti Pavu Barišića, optuženog za (auto)plagijat. Kako je ministar bio – i ostao – čvrsto povezan s rektorom Borasom, Universitas je spremno stao u njegovu obranu, braneći predstavnika političke vlasti od kritika akademske javnosti. Zanimljivije od odabira strane bile su, međutim, uredničke metode: samo u jednom izdanju hrvatskih sveučilišnih novina, u broju otvorenom apologetskim uvodničarskim kupusom od teksta ondašnjeg glavnog urednika Duška Čizmića Marovića, Ivančić je primjerice izbrojao petnaest (15!) Barišićevih i dvanaest (12!) Borasovih fotografija, zaključivši da takvu idolatrijsku frekvenciju ni u svojim najdogmatskijim godinama nisu dosezala službena partijska glasila bivšega sistema.

U međuvremenu, promijenilo se dosta toga: nesretni je Barišić ražalovan s funkcije ministra, a D. Č. Marović više nije glavni urednik Universitasa pa više ondje ne piše ni uvodničarske kupuse. Ponešto je, ipak, ostalo isto: isti su, recimo, milijuni koji se iz sveučilišnog budžeta slijevaju u Hanza mediju, a isti je i Damir Boras, strateški raspoređen na mjesto rektora sveučilišta koje te milijune dijeli i na mjesto savjetnika korporacije koja ih prima. Pa je – posve u skladu s novonastalim i staroostalim okolnostima – razigrana i razina poltronstva koju Universitas danas, obilježavajući 350. obljetnicu Sveučilišta, promovira.

Bivši ministar Barišić – kojeg je Boras tek presadio na utješnu poziciju dekana Hrvatskih studija – na stranicama najnovijeg broja sav se nekako usukao, skupivši se na format samo jedne (1) fotografije. Ali zato se Damir Boras, neokrznut igrama političke moći, raširio, nabujao i razlistao do ranije nezamislivih razmjera: na 24 stranice novog Universitasa rasprostrla se ukupno trideset i jedna (31!) fotografija zagrebačkog rektora. Čitave su se hrvatske sveučilišne novine napokon pretvorile u nešto poput njegovog privatnog foto-albuma: Boras u društvu predsjednice države, Boras u društvu razdragane publike, Boras u društvu uglednih znanstvenika, Boras u društvu zagrebačkog gradonačelnika, Boras u društvu zastave s Kninske tvrđave, Boras koji prima čestitke, Boras koji dijeli nagrade, Boras okružen poltronima, Boras s ovima i onima, Boras koji poručuje da će Zagrebačko sveučilište ostati ‘čuvar hrvatskoga nacionalnoga identiteta’ i ‘ljubavi prema domovini’… Pojedini čitaoci ‘Neprijateljske propagande’, dezorijentirani tolikom količinom Damira Borasa, čak su nas uvjeravali da su na nekim fotografijama opazili rektora u društvu samoga sebe. Dobre tri godine nakon onih nevinih, naivnih vremena u kojima je Universitas znao izići s jedva dvanaestak Borasovih portreta, točno na 350. godišnjicu Zagrebačkog sveučilišta, postavljena su tako mnogo jasnija pravila sveučilišnog novinarstva: ako želite pouzdano dokazati da su vaše novine na rektorovoj strani, rektor mora biti na svakoj stranici vaših novina.

Poučak

Utoliko veće poštovanje zaslužuje činjenica da je najistaknutije poltronsko postignuće u aktualnom broju Universitasa zapravo ostvario njegov bivši glavni urednik. Probijajući se u prigodnom tekstu ‘Zašto sam pokrenuo i uređivao Universitas’ kroz guste vazelinske nanose, zaobilazeći vješto oštru konkurenciju, Duško Čizmić Marović strpljivo, korak po korak, stiže do vrha: osvaja cilj svakog rektalnog alpinista. ‘Premda je ljubaznost rektora Borasa poslovična’, otvara on svoje memoarske zapise glasom koji dopire odnekud ispod rektorove toge, ‘iznenadila me njegova obavijest da mi je dodijeljeno osobno priznanje za pokretanje i dugogodišnje uređivanje Universitasa.’ A kako su iznenađenje i čuđenje od davnina izvor filozofije – što Marović, filozofski obrazovan, dobro zna – on odmah sebi i čitaocima postavlja ključno filozofsko pitanje: ‘Može li se u ovom slučaju objektivno razlučivati u kojoj mjeri je priznanje što mi je dodijeljeno razložno i zasluženo?’ Vi možda nemate, poput D. Č. Marovića, odgovarajuću filozofsku naobrazbu, ali sigurno već slutite kamo ovim pitanjem smjera: cilj mu je, ni manje ni više, razriješiti onaj komplicirani poltronski paradoks s početka naše priče! Kako dakle misliti tuđom glavom ako ste se vlasniku te glave tek zavukli dupe? Ili, u novijoj verziji: može li se iz subjektivne pozicije dobitnika priznanja ‘objektivno razlučiti’ je li rektor bio u pravu kada mi je to priznanje dodijelio? Udaljivši se od samoga sebe na objektivnu distancu ne bi li pritom dopro do rektorove glave, donedavni subjekt Marović zaključuje, naravno, da može: štoviše, upravo zato što mislim Borasovom glavom – nadamo se da ste, tako žalosno filozofski neobrazovani, sposobni pratiti briljantnu jednostavnost njegova rezoniranja – ja zaslužujem da mi Borasova glava naposljetku dodijeli priznanje! A može i obratno: upravo zato što Borasovom glavom mislimo ja i mnogi nalik meni, ta glava zaslužuje da se u što više kopija multiplicira preko 24 stranice sveučilišnih novina. Slijedeći tzv. Boras-Marovićev poučak – poznat i kao ‘što na umu, to u rektumu’ – tako smo konačno stigli do odgovora na centralno pitanje iz Marovićeva naslova: sada je napokon sasvim jasno ‘zašto sam pokrenuo i uređivao Universitas’.

Kritika

Vidite kako logika može biti zabavna: vidite kako čak i najteži paradoks postaje banalan pod uvjetom da je pristup analan. Ali znate i kako to ide s filozofima: tek što su razmrsili jedan paradoks, već zapetljavaju novi. Pa tako i nesretni Duško Čizmić Marović: umjesto da se, ovjenčan objektivno zasluženim priznanjem, zaustavi na vrijeme, već srlja u nove filozofske probleme. Osjetivši potrebu da nam objasni zašto se list koji je pokrenuo i uređivao zove baš Universitas, on nudi dva razloga. Jedan je pomalo intimne prirode: Universitas se, naime, zvalo poduzeće koje je zagrebački Savez studenata osnovao još davne 1969. godine, u doba kada je mlađahni Marović bio zaneseni studentski rebel. Drugi – mnogo zanimljiviji – vrijedi u potpunosti citirati: ‘Kao što je to pokazao akademik Radoslav Katičić’, tumači Marović, ‘termin ‘sveučilište’ stigao nam je iz srpskog jezičnog standarda.’ A pošto je ‘sveučilište’ srpska riječ, onda je logično da se ona ne smije naći u naslovu hrvatskih, kako da kažemo, sveučilišnih novina.

E sad: u jezičnoj stvarnosti koju svi svakodnevno dijelimo, riječi su raspoređene nešto drugačije. U Srbiji, recimo, pronaći ćete beogradski, novosadski i još poneki univerzitet, ali – kao za vraga – baš nijedno sveučilište. U Hrvatskoj, s druge strane, imamo zagrebačko, splitsko i još poneko sveučilište, ali univerziteta niotkuda. U osnovi, s treće strane, sve to je poprilično nevažno. U Universitasu, međutim, postaje presudno. I zato njegov pokretač i bivši urednik, vođen neugasivom akademskom strašću da razluči točno od netočnog, srpsko od poželjnog, stvarnost od standarda, univerzitet od sveučilišta i sebe od samoga sebe, na kraju čeličnom logikom vodi kompletno Zagrebačko sveučilište, na čelu s rektorom Borasom, u ralje nerješivog problema. Jer kako sada Boras može obećavati da će Zagrebačko sveučilište ostati ‘čuvar hrvatskoga nacionalnoga identiteta’ i ‘ljubavi prema domovini’, ako u Universitasu lijepo stoji da same hrvatske sveučilišne novine, financirane sredstvima hrvatskog sveučilišta, to isto sveučilište proglašavaju nekako, da oprostite, srpskim?

Ali u tome je, šta da se radi, generalna nevolja s poltronima. Dobro podmazani vazelinom, duboko uronjeni u unutrašnjost problema i pogonjeni isključivo željom da dopru do vaših misli, krče sebi put kroz unutrašnje kanale sve dok vam – logično – na kraju puta ne dođu glave. Ova komplicirana pravocrtna operacija – u kojoj težnja da se misli tuđom glavom završava skidanjem glave s ramena – u filozofiji je, uostalom, odavno poznata: zovemo je kritika čistog rektuma.

1/1