>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Novosti

Romantični buntovnik koji je nemilosrdno pisao o svojim ranama i ožiljcima

Na komemoraciji piscu Bekimu Sejranoviću, koji je prošlog tjedna iznenada preminuo u 48. godini života, govorili su Zoran Ferić, Drago Glamuzima, Kruno Lokotar, Ivica Prtenjača, Jagna Pogačnik i Marko Tomaš

Prijatelji te kolege pisci, urednici i kritičari preminulog su pisca Bekima Sejranovića na komemoraciji, održanoj u utorak u zagrebačkoj knjižnici ‘Bogdan Ogrizović’, opisali kao karizmatičnu, šarmantnu i toplu osobu neobuzdane mašte te silne energije, prepunu života, kao širokogrudnog avanturista, romantika i buntovnika, vječnog nomada s mnogo prijatelja kojeg su ljudi neizostavno voljeli, ali i kao čovjeka s mračnom, autodestruktivnom stranom. Za razliku od većine ljudi koji svoju unutrašnjost, dvojbe i rane kriju u nutrini, on je o tome nemilosrdno pisao te glasno i jasno pričao. Podsjetimo, Sejranović je iznenada umro prošlog četvrtka u Banja Luci, u 48. godini života, dok će danas biti sahranjen u Tuzli.

Predsjednik Hrvatskog društva pisaca Zoran Ferić istaknuo je kako je Sejranović istovremeno pripadao trima književnostima – bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i norveškoj.

- Ako je količina žaljenja nakon nečije smrti pokazatelj kako je čovjek živio, koliko ga je ljudi voljelo i što je on bio, onda bi Bekim Sejranović mogao biti zadovoljan. No, skroman kakav je bio, on bi o ovome itekako imao svoje mišljenje i pokušao se s time i ‘šegačiti‘, dodao je Ferić. Riječki pisac Ivica Prtenjača prisjetio se srednjoškolskih dana koje je sa Sejranovićem proveo u Rijeci. Preminuli književnik rođen u Brčkom, naime, srednju školu i fakultet je pohađao u gradu na Rječini.

- Sejranović oduvijek bio vrlo strastven čovjek, s velikom ljubavlju za život, za druge ljude. Bio je riječki dečko u najboljoj izvedbi, pri čemu mislim na ono slobodarstvo, kozmopolitizam i potpunu odsutnost mržnje prema bilo kome, kazao je Prtenjača.

Sejranović je od svih ljudi koje sam upoznao bio najbliži junacima kojima smo se divili – Cortu Malteseu, Mister Nou, Huckleberryu Finnu, likovima kojima je uobičajeni okvir života preuzak, rekao je Drago Glamuzina

Urednik Drago Glamuzina ispričao je anegdotu o nesreći koja je Sejranovića snašla prilikom izlaska njegovog prvog romana originalno napisanog na norveškom – pisac je, naime, gotovo četvrt stoljeća živio u Norveškoj. Izdavač je, naime, greškom štampao roman bez ključnih šezdeset stranica u sredini teksta te takav osakaćeni roman distribuirao u deset tisuća knjižnica po čitavoj Norveškoj. Bijesni Sejranović sam je isprintao nedostajeći tekst te takve romane dijelio na promociji.

- Potom je dobio stipendiju za novu knjigu, otprilike u iznosu od 30 tisuća eura. Preselio se u Zagreb u kojem nikad nije živio i iznajmio renoviranu kolibu u Velikoj Mlaci. Možda ga nikad nisam vidio zadovoljnijeg i sretnijeg. No uskoro je taj velik novac razdijelio obitelji i prijateljima – dijelom da pokriju dugove, a velik dio novca dao je prijatelju da kupi ranč pored Save, negdje u okolici Orašja. Bekim je najgori bio prema sebi – o tome mnogo i piše u svojim knjigama, koje zato jesu dobre i kompleksne, rekao je Glamuzina. Dodao je da je iza Sejranovića ostao opsežan, ali nedovršen rukopis narednog romana – to je sve, koliko je njemu poznato, što postoji u smislu književne ostavštine.

- Sejranović je od svih ljudi koje sam upoznao bio najbliži junacima kojima smo se divili – Cortu Malteseu, Mister Nou, Huckleberryu Finnu, dakle likovima kojima je uobičajeni okvir života preuzak, koji prekoračuju konvencije i uvijek idu vlastitim putem, zaključio je Glamuzina.

Kritičarka Jagna Pogačnik rekla je da u Sejranovićem djelima ‘pripovjedač nepretenciozno, bez velikoga plana, pokušava uobličiti svoj identitet koji funkcionira kao mnoštvo fragmenata koje je potrebno skupiti, preispitati i ponovno sastaviti’.

Vrhunska literatura – to su rane, ožiljci, rekao je Kruno Lokotar, dodavši da je ‘Beksovo djelo nemilosrdno i prema autoru i prema svima drugima‘

- Uvijek je tu prepoznatljiv, nježan i prema sebi ponekad grub pripovjedač u prvom licu, koji se kreće sekvencama života, relacijama između Rijeke i Brčkog, Zagreba, Osla i Hvara, uvijek bez kalkuliranja, nošen nemirom, pun strasti čak i ako je ona opasna i destruktivna, svjestan kako je to jedan od preduvjeta za iskrenu i bespoštednu literaturu. Tjeskoba i nepripadanje koje se čitaju u njegovoj prozi čine ga prekrasnim gubitnikom koji se ne boji zaći sebi pod kožu, rekla je Pogačnik. Dodala je da je Sejranovićeva proza ‘sjetna onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu ne mogu bez rezerve nazvati domom, sudbine premrežene osjećajem nesigurnosti i straha. To je u literaturi snažna slika svijeta u kojoj je prošlost ušljiva, sadašnjost šugava, a budućnost crvljiva, ali sve to ne dopušta pripovjedaču da se preda, već on ponovno zagrize život do kraja. Putovanja, kretanja, promjena mjesta pokazuju se Sejranovićevim sudbinskim motivom.’ Sejranović je, podsjetimo, dugo živio u Hrvatskoj bez važećih isprava: premda je u trenutku proglašenja nezavisnosti živio već desetak godina, nije mogao dobiti domovnicu, izbačen je s fakulteta, često ‘skidan’ s autobusa i vraćan s granica: ta su ga iskustva trajno obilježila.

Urednik Kruno Lokotar pomalo je šaljivo rekao kako je ‘povijest Sejranovićevih nevolja nevjerojatna, a još je nevjerojatnije što je sve to znao podnositi s nevjerojatnom lakoćom, cerekom, ironijom. Ništa tom čovjeku nije bilo teško, što god ga je snašlo, a imao je i nevjerojatan talent da sam stvara probleme u svom životu.’

- Stvarno je bio tamni karizmatični princ naše scene. Međutim, osim što je dobro vidio mrak, o čemu govore njegove knjige, imao je iznimne oči koje su i u stvarnosti vidjele više i dalje, mogle su prodrijeti kroz samu tamu, u što sam se osobno uvjerio. Imao je i neobičan talent da stvara prijatelje – gdje god sam bio s njim, on je u svakom gradu imao prijatelje s kojima je imao intenzivne odnose. Volio je biti na granici, na ničijoj zemlji, živio je cijelo vrijeme u stanovitom dualizmu, kakav svi poznajemo. Trčao je prema ljubavi i istovremeno je se bojao, htio se smiriti i istovremeno biti nomad. Samo, za razliku od drugih, on je o svemu tome glasno i jasno pričao. Vrhunska literatura – to su rane, ožiljci, rekao je Lokotar, dodavši da je ‘Beksovo djelo nemilosrdno i prema autoru i prema svima drugima’. Napomenuo je i da će izdavačka kuća Sandorf uskoro izdati Sejranovićev prvi roman ‘Nigdje, niotkuda’ na engleskom u prijevodu Willa Firtha.

Tijekom komemoracije ulomke iz Sejranovićevog djela čitala je glumica Darija Lorenci. Na kraju je govorio pjesnik, pisac i novinar Marko Tomaš, inače Sejranovićev dugogodišnji blizak prijatelj.

- Razlog zbog kojeg su ljudi voljeli boraviti u Beksovoj blizini je sljedeći: on, koji je uvijek bio na putu, dolazio bi pun priča o ljudima koje je sretao, među nas, uglavnom opterećene svakodnevnim, urbanim neurozama, poslovima i nesigurnošću. Bekim je ljudima donosio vjeru u mogućnost one prave dječje avanture i bajke, od koje smo svi odustali, kako bi se posvetili egzistenciji i preživljavanju, donosio je vjeru u mogući obrat – možda smo se do sada trošili, ali sada ćemo s Beksom na plovidbu i odjednom će se život pretvoriti u ono o čemu smo maštali kao klinci, rekao je Tomaš. Potom je počeo čitati tekst koji je napisao povodom Sejranovićeve smrti, međutim, morao je prekinuti pošto su ga savladale emocije te su mu potekle suze. Tomašev tekst možete pročitati ovdje.

Bekim Sejranović rođen je u Brčkom 1972. Pohađao je srednju pomorskoj školu u Rijeci, te je jednu godinu studirao na Pomorskom Fakultetu u Rijeci, da bi potom odlučio studirati kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U Oslo se preselio 1993. gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu 1999. magistrirao hrvatsku književnost. Od 2001. do 2006. radio je kao lektor na istom fakultetu i predavao južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Od 2000. radio je kao sudski tumač i književni prevoditelj. Autor je knjige kratkih priča ‘Fasung’ (2002.) te romana ‘Nigdje, niotkuda’ (2008.), ‘Ljepši kraj’ (2010.), ‘Sandale’ (2013.), ‘Tvoj sin, Huckleberry Finn’ (2015.) i ‘Dnevnik jednog nomada’ (2017.). Romani i kratke priče prevedeni su mu na norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Za roman ‘Nigdje, niotkuda’ dobio je 2009. Nagradu Meša Selimović. Od 2011. do 2014. živio je u Ljubljani, a od svibnja 2015. živio je i radio u Zagrebu.

1/1