>

novosti logo

Kultura Kultura

Kroćenje zvjerčice

Dubravka Ugrešić, ‘Europa u sepiji’ (Profil, Zagreb, 2015): Spisateljica inteligentno istražuje manipulativnu moć nostalgije, i to je najvrjedniji dio ove knjige

Nekada davno u hrvatskoj književnosti esej je bio elegantna i gospodska forma. Proslavio je Matoša i Tenžeru, ali i Šoljana i Cvitana (što je već pomalo palo u zaborav), kao i tolike druge hrvatske pisce. Danas se povukao na pričuvne položaje pred naletom pomodne ‘publicistike’, ali i sveopće pomame za pisanjem fikcije. Ukratko, esej u Hrvatskoj danas rijetko tko piše i čita.

‘Europa u sepiji’, nova knjiga Dubravke Ugrešić, nedavne dobitnice prestižne Neustadt International Prize for Literature koju dodjeljuje časopis ‘World Literature Today’, njezina je šesta knjiga eseja, nakon ‘Američkog fikcionara’, ‘Kulture laži’, ‘Zabranjenog čitanja’, ‘Nikog nema doma’ i ‘Napada na minibar’. Svih šest njezin esejističkih knjiga su odlične i Neustadt je sigurno nagrada spisateljskoj umješnosti u ovoj književnoj vrsti. Esej je, dakako, transnacionalni: prvi su uzori Dubravke Ugrešić Kundera, Brodski, Benjamin i Orwell, no Neustadt je posredno i nagrada zaboravljenom hrvatskom eseju kojem Dubravka Ugrešić duguje izraz i formu.

Da kojim slučajem živi u Hrvatskoj, Dubravka Ugrešić možda ne bi pisala eseje, no kako živi u egzilu, koji je uvijek pomalo ‘zamrznuto stanje’ prošlosti, simptomatično je kako je svoju novu literarnu mladost pronašla u formi koja je nekada bila popularna i u Hrvatskoj. Njezini eseji nisu, dakako, anakroni, već dinamični, moderni i posve hibridni, otvoreni prema fikcionalizaciji, počesto pomiješani s putopisnim sitnicama, kritikom, citatom i komentarom. Kako je Dubravka Ugrešić oduvijek nestrpljiva i znatiželjna autorica koja želi hitro prokomentirati čitav spektar fenomena i odnosa, esej joj se ukazao kao naprosto idealan izbor. Spektar tema o kojima želi pisati stvarno je širok: o zaboravu, Jugoslaviji, egzilu, preslagivanju povijesti, patriotizmu, književnosti, konzumerizmu i općoj spektakularizaciji života. Ona, naravno, želi pisati o onome što je vidjela i doživjela – Europa u sepiji je u dobroj mjeri i autobiografska proza, kao što želi pisati i o literaturi – kako o klasicima (u ovoj knjizi o Juriju Oleši), tako i o mnogobrojnim paraknjiževnim pojavama, poput književnih tviteraša i blogera, SMS-pisaca, chick lita i FB-autorica.

Zajednički je okvir svim ovim temama ideja Europe u sepiji – Europe koja muzealizira svoje sumnjive vrijednosti, dok se oko njezinih granica, kao u nekom apokaliptičnom filmu, sve puši od emigrantskog beznađa. Eseji u ‘Europi u sepiji’ nalik su veselom i istovremeno turobnom gradskom trgu na kojem se živo razgovara o svemu i svačemu, o ozbiljnim i neozbiljnim temama, životu i smrti, veselju i očaju, sitnicama i metafizici. S esejom, tom ‘kapricioznom zvjerčicom’, autorica se dobro nosi, pogotovo s njezinom dijaloškom biti. Treba još jednom propitati fenomene egzile, melankolije, ali i sveopće komercijalizacije, pogotovo komercijalizacije jugonostalgije, koja je iz buntovnog i subverzivnog fenomena pretvorena u lukrativni komercijalni proizvod. Kako je moguće ideološki nepoćudnu kategoriju pretvoriti u ideološki i komercijalno podobnu?

Spisateljica inteligentno istražuje manipulativnu moć nostalgije – i to je najvrjedniji dio ove knjige. Jer kada se oljušti opna nostalgije za komunizmom, vidi se da se Srbi i Hrvati, ali i Poljaci, Litvanci, Rumunji, nakon ratova, promjena i reformi, nisu pomakli s mjesta, čak i ako su emigrirali: svi su stalno na nekom novom početku – svi žele započeti neki novi život – a zapravo svi skupa tapkaju u mjestu i na jeftinom kapitalističkom lancu, dok se sve oko njih trese od nihilizma, od hladnoće nacionalizma i parafašističkih petardi, od neizvjesnosti, siromaštva i bespomoćnosti, sve pod blještavim neonom reklama. Toliko sanjana Europa bez granica postala je vlastita parodija u sepiji.

1/1