>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Kulturno stratište

Filmskom i kazališnom scenom patrolirale su braniteljske udruge, neprofitni mediji prešli su na gerilske taktike, izdavaštvo je umalo kolabiralo, izlagaštvo se komercijaliziralo, časopisi se pripremali na skoru propast a pažljiviji čitatelji i čitateljice mogli su naučiti dvije ili tri stvari o seksizmu: bila je to 2017. godina

Kulturkampf

Pregled kulturne 2017. godine započinjemo vijestima s ratišta: hrvatski branitelji u proljeće su pokrenuli uspješnu ofanzivu na Hrvatski audiovizualni centar, preko ljeta se postrojili ispred splitskog HNK-a braneći grad od predstave Olivera Frljića, na jesen protjerali komunističkog bandita Tita iz centra Zagreba, a u zimu nagnali u bezglavi bijeg kompletnu teatarsku scenu koja je bila naumila održati Noć kazališta na Dan žrtava Škabrnje i Vukovara. Neprijateljskim kulturnim jedinicama prekinut je osnovni dotok proračunskih sredstava, ranije osvojene kote na Hrvatskoj radioteleviziji zadržane su i dodatno učvršćene, specijalne postrojbe sada se strateški raspoređuju po vijećima Hrvatskog narodnog kazališta, Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, muzeja, knjižnica, kulturnih centara… Ukratko, desnica maršira: pošto se nikada nije pretjerano razumjela u probleme ekonomske baze, dohvatila se, evo, kulturne razgradnje. I prvi rezultati već su tu: HAVC još dugo neće doseći poslovne i umjetničke uspjehe kakve je imao u prethodnim mandatima, ni Škabrnja ni Vukovar neće dočekati važnija kazališna gostovanja, a HRT je ionako odavno reduciran na vlastitu klerikaturu. Ništa neobično, uostalom: kada se vijesti iz kulture pretvore u izvještaj s ratišta, logično je da se javljamo sa stratišta.

Nada i sada

Tračak nade ukazao se krajem prošle godine u liku nove ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek: mediji su tada unisono pisali o dokazanoj stručnjakinji, ideološki nevinoj birokratkinji spremnoj da efikasno sanira golemu štetu koju je resoru u samo nekoliko mjeseci mandata nanio njen prethodnik, kulturobersturmführer Zlatan Hasanbegović. U ‘Neprijateljskoj propagandi‘, priznajemo, gajili smo skepsu. Sada je lako reći da smo bili u pravu: nešto je teže pobrojati što je sve pošlo po krivu. Svejedno, pokušat ćemo: ministrica je prepustila financiranje kulture Hasanbegovićevim vijećima, propustila riješiti probleme neprofitnih medija, ispustila desetke milijuna kuna iz državnog proračuna, dopustila da više od pola godine kasne natječaji financirani novcima evropskih fondova… Njena je vlada poreznom reformom značajno smanjila prihode najugroženijim akterima kulturnog polja, nezaposlenim autorima, a bez ikakvih sredstava u prošloj su godini ostajali redom Zagreb Pride, važni književni natječaji Prozak i Na vrh jezika, sjajni časopisi Quorum, Gordogan, Treća, Libra libera. Drugima je potpora brutalno smanjena: Goranovom proljeću, recimo, na trećinu ranije svote, a šibenskom festivalu Fališ na sramotnih 10 hiljada kuna…

Crowdfunding

…pa su ministrici iz Šibenika javili da im takva milostinja ni ne treba. Proračunske novce vratili su pošiljatelju, pokrenuli crowdfunding kampanju i bez većih problema za mjesec dana prikupili osam puta veći iznos: Fališ je ponovno održan, a njegovim stopama uskoro je krenuo i Radio Student, zbrojivši skoro istu cifru, dok se crowdfunding akcija portala Lupiga upravo zahuktava. Nakon sličnih uspjeha Subversive Festivala i portala Forum iz 2016. godine, u prošloj kulturnoj sezoni tako je neopozivo oborena teza da svi ti ljevičarski festivali i neprofitni portali samo žele parazitirati na državnom budžetu, iako zapravo nikoga ne zanimaju. Problem je, naravno, u tome što crowdfunding kampanje služe samo za privremeno preživljavanje. Kratkoročno, dokazuju da postoji itekakva kulturna publika. Dugoročno, da ne postoji nikakva kulturna politika.

Algoritam

Da kulturna politika postoji, uostalom, ne bi nam se mogao dogoditi Algoritam. Godinama su svi znali da nakladičko-knjižarski gigant oligopolnom batinom utjeruje brutalne rabate malim izdavačima, da duguje enormne iznose autorima i dobavljačima, da uništava nezavisnu knjižarsku scenu, diktira uvjete, gomila kredite… Pa opet, kada je sredinom maja balon napokon eksplodirao, kompletno se domaće izdavaštvo našlo pred kolapsom. Puna dva mjeseca trajala je kriza, potpuna paraliza: zatim su nekadašnje Algoritmove prostore preuzeli njegovi vjerovnici, iznova napunivši police posve istim knjigama, multimedijskim diskovima, uredskim priborom i plišanom menažerijom. Dobili smo, dakle, novi knjižarski brend i dobro poznati poslovni trend: red kulture, red makulature. Iz nekog razloga, međutim, svi se i dalje pretvaraju da je u priči o Algoritmu, ekskluzivnim prodajnim prostorima i hiperdizajniranim megastoreovima riječ isključivo o visokim književnim vrijednostima. Iz nekog razloga, novi vlasnici mreže knjižara – ljudi koji su ranije distribuirali spajalice, rokovnike i gumice, a sada usput prodaju još i književne hitove i plišane kitove – svoju su firmu nazvali ‘Hoću knjigu!‘

Superlativi

A dok izdavaštvo simulira život na tržištu, krupniji kapital migrira u smjeru nešto spektakularnijih kulturnih formi. Sezonu na izmaku ćemo, među ostalim, pamtiti i kao godinu u kojoj se nepovratno etablirao trend velikih, razvikanih, korporativno sponzoriranih izložbi o kojima se po mainstream medijima piše isključivo u superlativima. Uglavnom su multimedijalne i masovno posjećene, prilagođene zahtjevima publike i lišene suvisle kritike. Jedna, posvećena Nikoli Tesli, upravo je postavljena u zagrebačkom HDLU-u, a izumitelja izuzima iz bilo kakvog ekonomskog ili društvenog konteksta, prikazujući ga kao usamljenog genijalca: sasvim po mjeri prosječnog školarca. Notorniji primjer bila je izložba ‘Croatia je Hrvatska‘ pod sponzorstvom Croatia Osiguranja, zamišljena kao šetnja Gričkim tunelom kroz dajdžestiranu 133-godišnju paralelnu povijest nacije i korporacije. Mediji su nam javljali o ‘novoj atrakciji‘, ‘jedinstvenoj‘ i ‘genijalnoj‘ izložbi koja ‘ruši sve rekorde‘ i ‘postiže izvrsne rezultate.‘ Ponešto su ipak propustili spomenuti: da se ondje, recimo, prešutjelo postojanje ustaških konc-logora, ali se zato hvalila kulturna proizvodnja u vrijeme NDH, da su se eksplicitno izjednačavali nacizam, fašizam i komunizam, da su ekonomski najuspješnije godine Jugoslavije bizarno proglašene dobom kada se ‘zapošljavalo previše radnika‘… Uzalud, dakle, naručeni naslovi, interaktivni gadgeti i multimedijske senzacije: kada kultura slavi korporativni kapitalizam, stvar opasno smrdi na revizionizam.

Polemika

Filmskom i kazališnom scenom patroliraju braniteljske udruge, neprofitni mediji prelaze na gerilske taktike, izdavaštvo je umalo kolabiralo, izlagaštvo se komercijaliziralo… a što se za to vrijeme zbivalo na muzičkom planu? Prošlu godinu ćemo u ‘Neprijateljskoj propagandi‘ pamtiti po polemici feminističkih kritičarki i njihovih muških kolega koju je isprovocirala recenzija zagrebačkog koncerta benda Cigarettes After Sex na portalu Ravno do dna. Tamošnji se kritičar, umjesto na binu, fokusirao na ‘mlade dame‘ u publici i njihovu ‘žensku intimu‘, a zatim su Ivana Perić (H-alter), Asja Bakić (Muf) i Antonela Marušić (VoxFeminae) održale kraću lekciju o glavinjanju neosviještenog seksizma po domaćoj muzičkoj pozornici. Nije da seksizma nema i drugdje: njihovu intervenciju zato još jednom pozdravljamo, uz toplu želju da u idućoj godini za slične polemike bude što manje povoda i prilike.

1/1