>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Marina Abramović u raljama komunizma

Dok u svojoj autobiografiji servira priču o užasima jugoslavenskog socijalizma prilagođenu zapadnjačkoj publici, najpoznatija balkanska performerica stvara sve banalnije projekte: sve se tu mijenja ovisno o dostupnim resursima i zahtjevima tržišta, sve je prilagodljivo i sve je na prodaju

Zvijezda je vođena

Umjetnica je sveprisutna! Tek što smo s mukom progutali nedavni srpski prijevod njene autobiografije ‘Hodam kroz zidove’, Marina Abramović servira nam nove teško probavljive projekte. U knjizi, čiji su ulomci dostupni i na internetu, zapadnjačkoj je publici ponudila otrcanu priču o jugoslavenskoj socijalističkoj oskudici i nesretnim mladim parovima koji nisu imali vlastite stanove, pa su se morali ševiti po kinima i parkovima – pripovijedajući usput nonšalantno kako je sama usred tog komunističkog mraka odrastala u golemom osmosobnom stanu u centru Beograda, uz služavku, koncertni klavir i poveću zbirku slika – da bi nam sada iz njene radionice stigla nova pošiljka. Tri prhka makrona, sitna francuska kolačića zapakirana u elegantnu crnu kutiju s grbom familije Abramović i autoričinim potpisom otisnutim zlatotiskom na poklopcu: tako izgleda finale ekskluzivne suradnje s luksuznom pariškom slastičarnicom Ladurée, a poanta je u tome da slatkiši svojim okusom navodno utjelovljuju identitet i intimna sjećanja Marine Abramović. Dok cuclate njih, vi na neki način jedete umjetnicu. Ako vam ovako kanibanalan projekt pritom djeluje kao obično pseudoartističko prenemaganje, to je vjerojatno zato što on jest obično pseudoartističko prenemaganje: ako nešto utjelovljuje bolje od identiteta Marine Abramović, onda je to beskrajno dosadna ideologija slavljenja individualnih izbora i odluka, lišena bilo kakvog društvenog konteksta. ‘Koncept okusa priziva dva iskustva: senzaciju ukusa i autonomiju slobodnog izbora’, lupeta slobodnim stilom službena web-stranica. ‘Mnogo više nego na ukus stvari koju stavljate u usta, okus se može odnositi na odluke koje ste donijeli u svakome aspektu svoga života i koje naposljetku određuju vašu individualnost unutar stvarnog svijeta koji vas okružuje. Okus se na kraju uvijek tiče slobodnog izbora…’

A kako se izbori unutar ‘stvarnog svijeta koji nas okružuje’ ipak mogu mijenjati ovisno o jednostavnim materijalnim uvjetima i prostim financijskim okolnostima doznali smo vrlo brzo, jedva dan-dva nakon slastičartističke eskapade. Utjecajni ‘The Art Newspaper’ objavio je da najpoznatija balkanska performerica odustaje od megalomanskog projekta Instituta Marine Abramović u New Yorku jer nije uspjela prikupiti neophodnih tridesetak milijuna dolara. Institut je, inače, počivao na ideji svojevrsnog umjetničkog hodočašća, bilo je zamišljeno da posjetitelji na ulazu potpišu ugovor kojim se obavezuju da će unutra provesti najmanje šest sati, da ostave mobitele i osobne stvari, nataknu slušalice koje eliminiraju zvukove pa mirno urone u maratonski postav inspiriran Ambramovićkinim performansima… Čitav koncept se, ukratko, temeljio na zamisli da je umjetnost nešto radi čega treba žrtvovati vrijeme i suspendirati svakodnevnu rutinu, oko čega se vrijedi potruditi. I što sada, kada je projekt propao? Vrlo jednostavno: ‘Naš novi slogan glasi: ‘Nemojte dolaziti k nama, mi ćemo doći kod vas”, opušteno je objavila Marina Abramović rebranding projekta i pretvaranje Instituta u putujuću izložbu. Ova nagla promjena kursa ujedno je i najbolji komentar njenog opusa. Umjetničke koncepcije traju koliko i zgodan slogan, identiteti se transformiraju u skupocjene kolačiće, kompleksno modernističko naslijeđe jugoslavenskog socijalizma u jeftinu karikaturu po mjeri zapadne publike: sve se tu mijenja ovisno o dostupnim resursima i zahtjevima tržišta, sve je prilagodljivo i sve je na prodaju. Uzalud priča o individualnim izborima, uzalud slavljenje osobnih odluka, uzalud privid umjetničke slobode: zvijezda je vođena.

Dinastija

‘Kada krene revolucija, prvo će doći po tvoju glavu’, provocira Steven Carrington svoju sestru Fallon. ‘Pripazit ću da namjestim frizuru’, odgovara razmažena bogatašica. Reboot ‘Dinastije’, televizijskog camp klasika osamdesetih – lansiranog na valu reganovske konzervativne politike, neoliberalne ekonomije i fascinacije lajfstajlom ultrabogataša – upravo je krenuo s emitiranjem i, vidimo, itekako je svjestan vremena u kojem nastaje. Nakon iskustva brutalne recesije i masovnih antikapitalističkih demonstracija posljednjih godina, serija neobaveznom marketinškom autoironijom predstavlja dinastiju Carringtona kao one koji čine ‘jedan posto od jedan posto’. Nova su i pravila političke korektnosti: lik Cristal, supruge patrijarha Blakea, više ne igra platinasta plavuša nego Hispanoamerikanka; kompletan je konkurentski klan Colbyja postao afroamerički; Sammy Joe, Cristalina nećakinja, nije prpošno erotizirana blondina, nego tamnoputi gay muškarac… Novu ‘Dinastiju’ gledamo dakle kao zabavnu slikovnicu ključnih ideoloških transformacija u posljednjih 30-ak godina. A negdje u zrcalu malog ekrana, u donjem lijevom kutu, kao da naziremo i vlastiti lik: nostalgično sjećanje na naivne dane kada su iole impresivnije građevine po većim jugoslavenskim gradovima – ostakljena zgrada Ine u Novom Zagrebu, velika crvena zgrada izgrađena u centru Sarajeva za visoke partijske funkcionere, neobično slična stambena zgrada na Paliluli, u Nišu – nepogrešivo dobivale kolektivno kolokvijalno ime ‘karingtonka’. U međuvremenu smo, doduše, naučili da arhitektonski luksuz može biti daleko razmetljiviji od tih usputnih urbanih spomenika eri dekadentnog socijalizma; u međuvremenu smo naučili da može postati i daleko nedostupniji. Jedno je, ipak, ostalo isto: baš kao i onda kada je nastala, ‘Dinastija’ je danas precizan znak vremena. A vrijeme je – ma koliko se naizgled izmijenilo – zapravo neobično slično. Nakon ekonomske krize ušli smo u fazu nove kapitalističke konsolidacije, ofenzivne poduzetničke retorike, glorifikacije lažnih tržišnih sloboda; nakon liberalnog ‘kraja povijesti’, globalnom scenom iznova drmaju reakcionarni trumpoidi… S jedne strane razigrana kapitalistička ekonomija, s druge konzervativna kontrarevolucija: pravi je trenutak, ukratko, za nove mjehure od TV-sapunice, portrete elita s ukalkuliranim odmakom, masovne maštarije u ključu kiča.

Nobelova zagrada

Nakon prošlogodišnje vesele tarapane oko Boba Dylana, Nobel se vraća u zonu očekivanja: ‘Izabravši Kazua Ishigura Švedska akademija, koja je u prošlosti često bila kritizirana zbog korištenja nagrade u političke svrhe, fokusirala se na čiste književne vrijednosti’, zadovoljan je ‘New York Times’. Nagradu je dakle dobio priznati pisac poznatog opusa, a mi smo dobili dobitnika po mjeri rafiniranog književnog ukusa; sve je, opet, onako kako treba biti. Ili, ipak? U eseju ‘Tragedija umjesto teorije menadžmenta’, najpronicljivijem tekstu napisanom do sada na temu Ishigurove pobjede, kanadska teoretičarka Sarah Brouillette uvjerljivo je razbucala presumpciju nevinosti ‘čistih književnih vrijednosti’, protumačivši ovogodišnji izbor kao iznuđeni manevar, taktički pokušaj repozicioniranja najutjecajnije svjetske nagrade u okolnostima postupne propasti elitne književnosti. ‘Književna industrija je u procesu dubokog samopropitivanja i transformiranja. Neki se od toga skrivaju, prihvaćajući da su književna djela i događaji naprosto namijenjeni sve užoj eliti, dok drugi pokušavaju doprijeti do publike koja je mlađa, manje bjelačka i, mogli bismo reći, drukčije pismena. A drukčije je pismena zbog stagnirajuće ekonomije koja polagano urušava visokokulturni establišment, obrazovano i društveno uspješno čitateljstvo, solidne životne prilike književnih profesionalaca.’ U vrijeme oštrih rezova sredstava za humanističko obrazovanje, umjetničke potpore ili financiranje javnih knjižnica, visoke književne vrijednosti profinjene publike i upućenih profesionalaca nepovratno propadaju: tu u igru ulazi Ishiguro. ‘On odgovara ljudima kojima Dylan nije bio dovoljno ‘literaran’, ali je istodobno pristupačan ‘prosječnoj’ publici koja nije imala prilike pretjerano kultivirati svoj književni ukus. Umjesto da se suoče s činjenicom da cijeli književni establišment počiva na društvenim premisama koje nestaju pred našim očima, odlučili su nagraditi nekoga tko je općepoznat i ‘lak’ za čitanje…’ Smatrali se prosječnim, ispodprosječnim ili iznadprosječnim čitaocima, lijep komad Ishigurovog opusa možemo, na sreću, čitati i na hrvatskom: kod nas su prevedena čak četiri od sedam njegovih romana, redom ‘Na kraju dana’, ‘Bez utjehe’, ‘Kad smo bili siročad’ i ‘Nikad me ne ostavljaj’. Toliko što se tiče tekstova; oko konteksta, preporučujemo obratiti se Brouillette, čiji je esej objavljen na stranicama londonskog izdavača Verso.

In memoriam Stanko Lasić

U Parizu je, u 90. godini, preminuo književni povjesničar i teoretičar Stanko Lasić: naš najposvećeniji proučavalac djela Miroslava Krleže, revolucionarni revalorizator opusa Marije Jurić Zagorke, autor ‘Sukoba na književnoj ljevici 1928 – 1952’ (1970.), ‘Poetike kriminalističkog romana’ (1973.), monumentalne šestotomne ‘Krležologije’ (1989. – 1993.)… In memoriami utjecajnom profesoru ovih dana uredno podsjećaju i na njegovu najpoznatiju polemiku, dalekosežnu raspravu s Igorom Mandićem započetu 1997. godine Lasićevom tvrdnjom kako je suvremena srpska književnost za njega ‘dobila status bugarske’. Kako u međuvremenu status bugarske književnosti u Hrvatskoj nije dobila samo srpska, nego i suvremena hrvatska književnost, Lasićev opus iz devedesetih ćemo u ovo doba dirigiranog domoljublja radije pamtiti po riječima koje je zapisivao prisjećajući se akcije Oluja, tamošnjih pljački, ubojstava, paljenja i lažnih ratnih svetinja: ‘Ja sam – za razliku od svoga naroda u njegovoj golemoj, pregolemoj većini, za razliku od meni blizih i dragih osoba – odmah procijenio ‘Oluju’ kao najveći hrvatski promašaj, a ne kao veličanstven događaj (…) Usred slavopojki, samohvala i nevjerojatnog samozadovoljstva nastojao sam sačuvati hladnu glavu, kritičku svijest. Od svega je najstrašnije bilo to što se u tom pijanstvu nije diglo više trijeznih glasova, osobito u oporbi. Šutjelo se, među nama su zločinci mirno hodali. Kao heroji (…) A mi smo ovu sramotu ovjekovječili u Danu domovinske zahvalnosti. Čista groteska.’

1/1