>

novosti logo

Kultura Kultura

Slika, tekst i imaginacija

Antonio Tabucchi, ‘Ilustrovane priče’ (Paidea, Beograd 2015; s talijanskog prevela Ana Srbinović): Piščeva tekstualna ‘reakcija’ na vizualni poticaj uvijek je maštovita, ponekad i tajanstvena

‘Ilustrovane priče’, odnosno ‘Racconti con figure’ (2011.) Antonija Tabucchija, još je jedan, doduše netipičan, primjer labilnih granica između fikcijske i nefikcijske proze. Današnja moda miješanja ‘stvarnosnog’ i ‘izmišljenog’ – sve su to problematični književni termini – sve se češće pokazuje kao mač s dvije oštrice: sigurno da su eksperimenti u ovom smjeru otvorili nove literarne pravce, pogotovo u tzv. dokumentarnom romanu koji se kod nas (tko bi znao zašto) relativno slabo primio, no također je vidljivo da od prekomjernog sudaranja fikcijskog i nefikcijskog stradavaju i opusi talentiranih pisaca.

Antonio Tabucchi (1943. – 2012.), koji je bio pisac starinskog kova, u međuvremenu je stigmatiziran kao postmodernist, što danas zvuči gotovo kao uvreda: uživao je u pisanju različitih, često nespojivih, knjiga, rado je ‘šarao’ gore-dolje po književnim žanrovima, no iza njegovog je opusa stajao čovjek istinskog talenta i erudicije, a ne neki priučeni književnik ili spretni manipulator ‘štriker’. Njegovi književni eksperimenti su, uostalom, bili drukčiji od novodobnih: u njegovo je vrijeme još postajala nekakva razlike između esejistike, nefikcije i te vražje publicistike s jedne strane i tzv. čiste literature s druge. Tabucchiju nije padalo na pamet da miješa fikciju i nefikciju u istom tekstu – druga je stvar propitivanje smislenosti ‘stvarnosti’ u tekstu. Pa ipak, i Tabucchi je mislio da ima smisla fikcijske i nefikcijske tekstove staviti pod kapu istog naslova, kao u ovoj knjizi, premda su ‘Ilustrovane priče’ po mnogo čemu poseban slučaj: sam je koncept knjige inicirao njezinu logiku.

Tabucchi je, naime, u ovoj knjizi sabrao tekstove kojima je poticaj bilo likovno iskustvo, neovisno o tome je li taj poticaj slika, ilustracija ili fotografija. To ujedno znači da knjiga vrvi od žanrovskih permutacija: blistavih priča, proznih fragmenata, stvarnih i/ili izmišljenih pisama, pjesama, eseja, pa sve u dugom luku do prigodnih tekstova – ‘kritika’ za kataloge i izložbe. Tabucchi sve te tekstove nije tek onako sirove nabio u istu knjigu, već ih je ‘preradio’ i ‘pročistio’ prije nego što ih je pažljivo u nju položio. A ispalo je da su ‘Ilustrovane priče’ posljednja objavljena knjiga uopće za njegova života, što znači i neka vrsta književnog epitafa!

Tabucchijev izbor literarno ‘poticajnih’ slika stvarno je zanimljiv, pomalo neočekivan možda čak i boljim poznavateljima njegova opusa. On svakako nije bio snob u likovnosti: inspiriraju ga i klasici i potpuno nepoznati slikari, podjednako svima poznati radovi, ali i karikature, apstrakcije, kolaži i fotografije. Nije baš neko iznenađenje da je Tabucchi imao kompleksan i šarolik likovni ukus, što je bilo primjetno i u njegovim slavnijim naslovima. U ‘Ilustrovanim pričama’ očito ne cenzurira svoj ukus, niti želi ispasti pametnijim ili likovno kompetentnijim nego što stvarno jest, a njegova tekstualna ‘reakcija’ na vizualni poticaj – kontemplativna i/ili narativna – uvijek je maštovita, a ponekad i tajanstvena: čitatelj često ostane istinski osupnut nepredvidljivim meandrima Tabucchijeve književne imaginacije.

Odnos slike i teksta – dio šireg fenomena intermedijalnosti – star je koliko i literatura, no nakon Sebaldovih romana jedan tip prozno-vizualnog eksperimenta udomaćio se u blizini književnog mainstreama. Tabucchijeva je knjiga, međutim, iz drugog vica. ‘Ilustrovane priče’ ponovno ‘preslišavaju’ klasične književne tabukijevske motive, opsesije i uzore (Pessoa, Borges, Proust itd.), svi tekstovi, a pogotovo priče, prepoznatljivo su hermetične na njegov način, istovremeno lepršave, metanarativne, nepretenciozne i ugodno nepredvidljive. Tabucchi je pisao gospodski profinjenu, atmosferičnu prozu prošaranu kojekakvim intertekstualnim odnosima, ali i duhovitu, elegantnu i elokventnu, svakako vrijednu svakog čitanja.