Dani hrvatskog filma, kao što je već dobro poznato, pretvorili su se u uglavnom repriznu reviju čiji su najatraktivniji naslovi prethodno obišli sve festivale koje su mogli. Sukladno tome, o većini tih ‘glavnih’ filmova već smo pisali pa nema puno smisla ponavljati se, već samo pribilježiti da je ‘Srbenka’ Nebojše Slijepčevića, nakon niza inozemnih nastupa i nagrada, a nekoliko dana nakon što je njezin autor dobio i glavnu državnu nagradu za kulturu i umjetnost ‘Vladimir Nazor’, logično trijumfirala i na Danima. Žiri joj je dodijelio Grand Prix za najbolji film i nagradu za najbolju montažu (Tomislav Stojanović), kritičari Oktavijana za najbolji dokumentarac, a iako osobno smatram da nije riječ o ostvarenju ekstraordinarne kvalitete (kao dokumentarističkog čistunca smetaju me očito ‘režirani’ dijelovi, a kad se već krenulo i tim, u dokumentarcima često korištenim ‘igranim’ putem, onda je i profiliranje likova moglo biti razrađenije), dobro je što film konstantno nailazi na odličan prijem jer je njegovo društveno značenje u današnjem hrvatskom kontekstu veliko (ponovno suočavanje s jednim od najstrašnijih zločina s hrvatske strane u prošlom ratu čiji počinitelji za nj nikad nisu odgovarali), a pokušaji ignoriranja (HRT-ovo odbijanje da ga kupi za vlastiti program) upozoravajući.
Nagradu za najbolju režiju žiri je dodijelio Ivanu Turkoviću-Krnjaku za igrani film ‘Lovebox’, kvalitativno korektno ostvarenje o mladom muškarcu u potrazi za jednokratnim seksom (tipska uloga Josipa Lukića), u kojem se ističe dugi, polagano zumirajući kadar potrage kamere za pravom osobom u mnoštvu studentica na predavanju, onom koja digitalnim porukama komunicira s protagonistom. Film u domaćem kontekstu predstavlja motivski iskorak po uvođenju, oporo ironijski intoniranog, seksa s invalidnom djevojkom, no usprkos relativno svježoj režiji i motivskoj zanimljivosti, teško da je riječ o najboljem igranom kratkom metru u zadnjih godinu dana u Hrvatskoj. Kritičari su takvim ocijenili dobro poznate ‘Trešnje’ Dubravke Turić (adaptacija priče Olje Savičević Ivančević o dječjem pogledu na dvojicu mladića u vjerojatnom gej odnosu), kojima je žiri dao nagradu za najbolji scenarij, i vjerojatno je to bolji izbor, a pogrešno ne bi bilo ni da je priznanje za najbolji igrani film otišlo Leonu Lučevu za njegov redateljsko-scenaristički debi ‘Malo se sjećam tog dana’. Sugestivan spoj težnje za realističkom autentičnošću i diskretno doziranih poetizirajućih prizora na sjecištu proslave rođendana i umiranja (na papiru može zazvučati stereotipno, ali u konkretnoj realizaciji nije) možda je i najbolji igrani rad viđen ove godine na Danima. Prilično solidan je i ‘Dok je trajao Roland Garros’ Snježane Tribuson, autorice tradicionalno dojmljivije u kratkom nego dugom metru, drama o mladoj ženi (Dijana Vidušin) u braku s otuđenim patrijarhalnim muškarcem (Leon Lučev) koja gaji jasnu naklonost prema suprugovom mlađem i senzibilnijem bratu (Mijo Jurišić) u jednokratnom posjetu. Scenaristički zadana situacija viđena je mnogo puta, no Tribuson je režira sigurno, s dobrim osjećajem za ritam i cjelokupnu atmosferu.
Vjerojatno najveće razočaranje ovogodišnjih Dana su ‘Sovjetski psi’ Nikice Zdunić, mlade autorice koja je dosta obećavala (‘Generacija 0’, ‘13+’), a čiji je aktualni rad, gotovo u potpunosti snimljen u slow motionu i smješten u bujnu prirodu s muško-ženskim parom u središtu, vrhunac besmislene pretencioznosti koja svojim poetsko-metafizičkim nastojanjima možda nastoji slijediti poetiku Terrencea Malicka, ali što god joj bila namjera, u izvedbi je potpuno promašena.
