>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Lovačke priče

To da gradonačelnica Pakraca u lovu pozira s čovjekom pod strogim mjerama opreza zbog zlostavljanja žene bilo je skandalozno, ali ne i osobito skandalozno: osobito skandalozno postalo je kad je oholi kabadahija, protestirajući zbog oduzete mu lovačke puške, novinarima stao pozirati s – praćkom!

Prije točno deset godina, prosinca 2007., Hrvatsku je blago zatresao jedan od zabavnijih skandala u raskošnoj hrvatskoj skandaloznoj povijesti. Istina, nije izgledalo osobito skandalozno kad su se sudionici tradicionalnog božićnog lova u šumama Bilogore, sve odreda ugledni HDZ-ovci na čelu s virovitičkim gradonačelnikom Zvonkom Kožnjakom i saborskim zastupnikom Josipom Đakićem, javno pohvalili zajedničkom fotografijom nad sedamnaest lešina precizno odstrijeljenih divljih svinja.

Nije osobito skandalozno izgledalo ni kad se otkrilo kako je među njima – među lovcima, ne među divljim svinjama – na fotografiji i široko nasmiješeni general Mladen Markač, koji je tog trenutka trebao biti u kućnom pritvoru, čekajući početak suđenja u Haagu. Osobito skandalozno nije izgledalo čak ni kad se otkrilo da je virovitički gradonačelnik fotografije iz strogo tajnog božićnog lova s haškim pritvorenikom poslao na osamdeset i sedam hrvatskih redakcija, uključujući i zagrebački ured Reutersa.

To, naime, da se ugledni HDZ-ovci zajedničkim fotografijama iz lova s optuženim generalom u strogom pritvoru hvale redakciji najveće svjetske novinske agencije, bilo je skandalozno, ali ne i osobito skandalozno: osobito skandalozno postalo je kad se otkrilo da je na zajedničkoj fotografiji pored generala široko nasmiješen i sâm ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin, ministar policije u vladi koja se preuzimajući Markača obavezala Haškom sudu jamčiti da optuženi neće napuštati kućni pritvor, čovjek dakle formacijski zadužen da osumnjičenika koji bi iz kućnog pritvora pobjegao – recimo, u lov – trenutačno hapsi.

Kao i svi hrvatski skandali, ni ovaj nije potrajao onoliko koliko je bio ozbiljan, već onoliko koliko je bio smiješan. Malo smo se smijali generalu Markaču, koji amputirane pameti veselo pozira na fotografijama s lova po Bilogori, pa smo se malo smijali policajcu Kirinu, koji amputirane pameti u lovu veselo pozira s tipom iz kućnog pritvora i haške optužnice, pa smo se malo smijali HDZ-ovom gradonačelniku amputirane pameti što je tu fotografiju sam poslao Reutersu, pa smo se onda malo smijali i Markačevu advokatu Goranu Mikuličiću, što je javno izrazio sumnju u autentičnost fotografije i amputirane pameti podsjetio kako i Amerikanci tako imaju snimke s Mjeseca – ‘Svašta danas može kompjuterska tehnologija’, rekao je tada novinarima, ‘ne vjerujete valjda da su Amerikanci zaista bili na Mjesecu?’ – pa smo se naposljetku malo smijali cijeloj smiješnoj državi amputirane pameti, u kojoj se ministri policije mrtvi neozbiljni s naoružanim pritvorenicima slikaju za Reuters, a advokati ih mrtvi ozbiljni brane tezom da Amerikanci nikad nisu sletjeli na Mjesec.

Već par dana kasnije, treba li uopće napominjati, zbog bijesne reakcije Haškog tribunala i međunarodne zajednice Ivica Kirin morao je podnijeti neopozivu ostavku, Mladen Markač se već sutradan, jasno, vratio u zatvor u Scheveningenu, ali pitate li njih, vrijedilo je. Vrijedi dobra zajebancija, ostane i traje dulje i od gradonačelnika i od generala i od odvjetnika, i od Haškog suda i od ministra policije, kojega smo, na primjer, zaboravili već do kraja rečenice.

Dulje su trajale one svinje u zamrzivaču nego cijeli nezapamćeni skandal s haškim pritvorenikom u lovu s ministrom policije.

Sve je tako izgledalo kao vic ili skeč, i trajalo je točno koliko i onaj snimljeni smijeh. Vole Hrvati skečeve s lovcima i lovačke priče. Jedna takva, recimo, prepričava se po Hrvatskoj i ovih dana, točno eto deset godina nakon čuvenog božićnog lova na Bilogori.

Opet je bio tradicionalni predbožićni lov na divlje svinje, opet su se na njemu okupili viđeni HDZ-ovci, i gradonačelnici, župani i saborski zastupnici, opet je s njima bio general Mladen Markač, i opet je ispao rijetko zabavan skandal. Samo što se ovaj put u lov išlo na obronke Psunja, i što je lov bio humanitarni, s kojega je sav ulov trebao ići Caritasu Požeške biskupije. Dobro, znam, humanitarni lov je sam po sebi zajebancija, ali nije o tome riječ: mi Hrvati čak i takve dobre zajebancije – humanitarno ubijanje za druge bilo bi tema okruglog stola i debelog zbornika radova – potrošimo usput, u fusnoti.

Istina, nije izgledalo osobito skandalozno kad su se sudionici humanitarnog ubijanja divljih svinja, sve odreda ugledni HDZ-ovci na čelu s gradonačelnicom Pakraca Anamarijom Blažević i saborskim zastupnikom Franjom Lucićem, javno pohvalili zajedničkom fotografijom u šumama Psunja, među osniježenim stablima hrasta i bukve. Nije osobito skandalozno izgledalo ni kad se otkrilo kako je među njima – među lovcima, ne među bukvama – na fotografiji i široko nasmiješeni požeško-slavonski župan Alojz Tomašević, koji je tog trenutka zbog obiteljskog nasilja pod kaznenom prijavom i posebnom mjerom zabrane približavanja supruzi na manje od pet metara, i kojemu su prije dva mjeseca u pretresu stana oduzeti lovačka puška i pištolj koji je posjedovao bez dozvole.

To, naime, da gradonačelnica Pakraca u lovu pozira s čovjekom pod strogim mjerama opreza zbog zlostavljanja žene bilo je skandalozno, ali ne i osobito skandalozno: osobito skandalozno postalo je kad je oholi kabadahija, protestirajući zbog oduzete mu lovačke puške, novinarima stao pozirati s – praćkom! Šeretski tako na fotografijama lola napinje praćku s kamenom, kao da mjeri može li se praćkom dobaciti preko pet metara – jel mi dobra ova ili nije? – pa se slinavo smije u kameru, smiju se onda i lole oko njega, smije se i razdragana gradonačelnica, cijelo se veselo društvo slinavim grohotom smije rijetko duhovitoj gesti župana Tomaševića, čovjeka kojemu je – ne znam kako bih to drugačije formulirao – lovačka puška oduzeta da ne bi ubio ženu.

Kao i svi hrvatski skandali, ni ovaj nije potrajao onoliko koliko je bio ozbiljan, već onoliko koliko je bio smiješan. Malo smo se smijali gradonačelnici Pakraca, koja amputirane solidarnosti, ako već ne pameti, veselo pozira s nasilnikom što maltretira ženu, pa smo se malo smijali požeško-slavonskom županu, koji amputiranog smisla za ljudsku i političku odgovornost, ako već ne pameti, u lovu bahato pozira s praćkom, pa smo se naposljetku malo smijali cijeloj smiješnoj državi koja amputirane pameti, ako već ne solidarnosti i odgovornosti, bahatom kabadahiji prijavljenom za nasilje u vlastitoj obitelji – nad ženom s kojom živi! – izriče mjeru zabrane približavanja na pet metara. I kojoj ne pada na pamet da mu istu zabranu približavanja dosudi, recimo, i za kancelariju župana.

Već par dana kasnije, treba li uopće napominjati, županu je Tomaševiću, usprkos očajničkoj molbi maltretirane mu supruge, Prekršajni sud u Požegi ukinuo mjeru zabrane približavanja, vraćena mu je i lovačka puška, za pretpostaviti uz duboku ispriku – ostalo je nepoznato tek je li župan zadržao i praćku, sad kad se s blagoslovom države ženi opet smije približiti na ćuškomet – ali pitate li Hrvate, vrijedilo je. Vrijedi dobra zajebancija, ostane i traje dulje i od države i od njenog prekršajnog suda, i od župana i od županove supruge.

A svinje?

To je najbolji dio priče, zbog toga vam je zapravo i pričam. Sasvim u skladu s reputacijom, cijela opaka HDZ-ovska družina humanitarnih ubojica, opremljena robusnim terencima, lovačkim dvocijevkama, redenicima municije, snajperima i jednom praćkom, u lovu za Caritasovu kuhinju nije na koncu bila sposobna uloviti nijednu jedinu životinju, ni divlju svinju, ni muflona, ni jelena, ni običnog malog nekog polusmrznutog zeca: nisu HDZ-ovci uspjeli čak ni jedan drugoga greškom ustrijeliti.

Sve su svinje preživjele.

Možda jedino, naglas razmišljam, da su u šumu pustili žene. Jel mi dobra ova ili nije?

1/2