>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Istraga i bestraga

Nakon što je DORH objavio da odustaje od istrage protiv Hrvoja Hribara, možemo zbrajati dobitke izgubljene bitke – izgubili smo jednu od najuspješnijih ustanova u kulturi, HAVC, a dobili novu potvrdu da bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović ne umije shvatiti ni najjednostavnije zakone

Pjena

Sada, nakon što je Državno odvjetništvo objavilo da odustaje od istrage protiv Hrvoja Hribara, možemo zbrajati dobitke izgubljene bitke. Bivši ravnatelj HAVC-a dobio je, evo, zakašnjelu moralnu zadovoljštinu. HAVC potvrdu da je bez čelnika ostao u klasičnom političkom odstrelu. A mi smo dobili povod da još jednom – ovoga puta iz pravosudne točke gledišta – podvučemo crtu pod onaj kratkotrajni mandat Zlatka Hasanbegovića, našeg provjerljivo najneuspješnijeg kulturnog ministra, koji je prije skoro tri godine otvorio sezonu lova na Hribara.

HAVC se kroz desetljeće kao pojam pretvorio u istoznačnicu za sofisticiranu i zakonski institucionaliziranu interesno-koruptivnu i klijentelističku mrežu s obilježjima hobotnice’, pjenio se svojedobno nekadašnji ministar, ‘a takve prakse trajale su do zadnje minute mandata faraona hrvatskog filma koji se povukao nakon nalaza državne revizije (…) umjesto da bude smijenjen i podvrgnut odgovarajućem kazneno-pravnom postupku!’ Sada, rekosmo, nakon što je s nadležne adrese stigla vijest da od kazneno-pravnog postupka neće biti ništa, nije mnogo ostalo ni od Hasanbegovićevog zazivanja smjene: tek malo pjene. Ništa čudno, uostalom, sjetimo li se da je ministarski mandat otvorio ukinuvši početkom 2016. povjerenstvo za neprofitne medije zbog, kako je tada tvrdio, ‘optužbi za sukob interesa’ i ‘kritika za klijentelizam’: ne samo što nijedna od tih optužbi nikada nije dokazana i ne samo što državna revizija, koja je kod HAVC-a ipak pronašla sitne nepravilnosti, u financiranju neprofitnih medija nije otkrila ni najmanju grešku, nego je jedini pravosudni epilog čitave priče ostala nepravomoćna presuda zagrebačkog Općinskog suda Željki Markić zbog toga što je javno širila izmišljotine nalik Hasanbegovićevima. Ali ništa čudno, ponavljamo, jer on je svoj mandat i okončao kako ga je počeo, odbivši desetak mjeseci kasnije potvrditi Marina Blaževića za v.d. intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, čvrsto uvjeren da je to njegovo ‘zakonsko pravo’: ne samo što je tada već bio duboko u tehničkoj etapi ministarskog mandata i ne samo što tehnički ministri ne smiju postavljati ni potvrđivati čelnike institucija, nego je sve to uspio doznati tek naknadno, iz odgovarajuće presude riječkog Upravnog suda kojom je njegova odluka poništena.

Između ova dva pravosudna debakla utrpao je Hasanbegović u ministarski mandat hrpu sličnih promašaja, od otvorenog poziva Vladi da nametne protuzakoniti utjecaj Hrvatskoj radioteleviziji do kolektivne eliminacije Vijeća za elektroničke medije pod nikada dokazanim optužbama za ‘teške propuste u izvršenju zakonskih obaveza’, pa zato i najnoviju vijest iz DORH-a čitamo uglavnom kao podsjetnik na jednu krajnje bizarnu ministarsku karijeru. O samom Hribaru ona nam ionako ne kaže ništa što već nismo mogli pretpostaviti. O Hasanbegoviću nam, međutim, govori sve što trebamo znati. Na političku scenu banuo je ambiciozno, objasnivši odmah s vrata da u hrvatskom Ustavu nema antifašizma, da je to obična floskula: na trenutak nam se učinilo da razgovaramo s nekim vrlo upućenim, temeljito obrazovanim, očito stručnjakom za ustavno-pravni poredak. A čovjek, ispada, ne može shvatiti ni sadržaj najbanalnijih zakona.

Xanadu

Hajka na Hribara zakotrljala se prije skoro tri godine, jedna i pol prošla je od ostavke, a HAVC još uvijek jaše na projektima započetim u njegovo vrijeme. Najnoviji, komediju Vinka Brešana ‘Koja je ovo država’, najavljuje nesvakidašnja marketinška kampanja. Prvo je Zoran Šprajc u RTL Direktu pustio snimku članova srpskog kulturnog društva ‘Vuk Karadžić’ koji plešu kolo uz pjesmu posvećenu Franji Tuđmanu, da bi nam koji dan kasnije – nakon što je kratki klip postao viralni hit – objasnio kako smo ustvari gledali insert iz filma, običnu reklamu zamaskiranu u neobičnu vijest. Zatim su Brešan i ekipa ‘Države’ organizirali presicu u Kulmerovim dvorima, koje detronirana dinastija Todorić odnedavno povoljno iznajmljuje: deseci novinara pohrlili su ondje ne bi li usput razgledali do jučer skriven interijer hrvatskog Xanadua. Efikasno, domišljato, lukavo: o filmu se već sada piše i govori više nego što smo u domaćoj kinematografiji navikli, a do premijere je mjesec i pol dana, pa očekujemo nove neočekivane nastavke gerilske medijske akcije.

U međuvremenu – isprike ako kvarimo zabavu – onu Šprajcovu sitnu uredničku laž bilježimo kao trenutak velike novinarske istine: napokon je netko u središnjoj informativnoj emisiji, u televizijskom prime timeu, tamo gdje smo navikli gledati staromodne medijske vijesti, do kraja izbrisao granicu između izvještavanja i oglašavanja, informiranja i reklamiranja. Zato nam i Brešanova marketinška kampanja najednom djeluje manje kao najava filma, a više kao komentar kompletne povijesti ovdašnje novinarske propasti. Jer da javna televizija i najveći komercijalni mediji, sve te nove i rtl-ovi, jutarnji i večernji, t-portali i ostali, nisu dobre dvije decenije krojili svoj sadržaj u skladu s reklamnim željama donedavnog Gazde domaće ekonomije, možda, tko zna, ne bismo toliko dugo čekali da napokon povirimo u Kulmerove dvore.

Pokret

A opet, što je mala hrvatska medijska laž u usporedbi s globalnom proizvodnjom istine? U oktobarskom broju izvrsnog magazina ‘e-flux journal’ angažirani nizozemski umjetnik srednje generacije Jonas Staal objavio je interesantan esej ‘Propagandna (umjetnička) borba’, dobrim dijelom posvećen guruu svjetske desnice, donedavnom Trumpovom savjetniku Steveu Bannonu i njegovoj novoj fondaciji za širenje radikalnih desničarskih ideja po Evropi. Osnovana ovog ljeta u Bruxellesu pod sablasnim imenom Pokret, namijenjena povezivanju ksenofobnih i nacionalističkih stranaka od Mediterana do Baltika, ‘Bannonova nova organizacija može nam reći mnogo toga o značenju propagande danas’, tvrdi Staal. ‘Etablirane konzervativno-liberalne stranke današnjice govore jezikom kojim je devedesetih govorila ekstremna desnica, a to se prihvaća kao ‘nova normalnost’ u usporedbi s još ekstremnijim stavovima ekstremnog krila desnice. Upravo tako funkcionira propaganda: društvena norma se iznova definira. Nova stvarnost konstruirana je kroz proizvodnju pristanka, a ono što je bilo neprihvatljivo sada predstavlja standard.’ Ideja da se možemo jednostavno vratiti na staro, u ‘nevino’ doba ideološkog trijumfa liberalnog kapitalizma devedesetih, nije pritom samo pogrešna, nego i duboko promašena, pošto je baš tada posijano sjeme današnje radikalne desnice. ‘Ne postoji ‘norma’ kojoj se možemo vratiti: radije, postoje različite verzije stvarnosti koje se međusobno sukobljavaju’, piše Staal, ‘a to je bit propagandne borbe. Između propagande alt-righta i liberalno-kapitalističke propagande stoje čitavi svjetovi, ali mi bismo svejedno trebali odbaciti obje.’ Rješenje je, uvjerava nas, nešto što naziva ‘emancipacijskom propagandnom umjetnošću’, okrenutom progresivnim vrijednostima, potlačenima i obespravljenima, ali o njoj nam ne kaže previše, pa zaključujemo da je umjetnička ljevica danas udaljena od emancipacijske propagande otprilike onoliko koliko je politička ljevica udaljena od vlasti. Svejedno, makar radi utjehe, ispod Staalovog eseja dopisujemo nekoliko aktualnih vijesti koje potvrđuju da ni desnici ne ide najbolje. Na njujorškoj premijeri bučno najavljivanog Bannonovog dokumentarca ‘Trump@War’ pojavilo se prošlog tjedna jedva dvadesetak ljudi. Karte za ekskluzivnu donatorsku večeru s bivšim Trumpovim savjetnikom na Floridi, prodavane za 20 hiljada dolara, sada se nude besplatno jer se prijavio nije nitko. A članstvo u Pokretu upravo su odbile vodeće evropske desničarske partije, redom Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, sve moćniji Švedski demokrati, nizozemska Slobodarska stranka…

Tjentište

Početkom godine na ovom smo mjestu pratili kako se antifašistička tradicija u Bosni i Hercegovini iz dana u dan doslovno urušava: ispod slavnog spomenika Miodraga Živkovića u Dolini heroja na Tjentištu aktiviralo se opasno klizište, pa je sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu nakratko zaplesalo na samom rubu bezdana. Srećom, stvarnost se u međuvremenu pokazala nešto boljom od loših novinarskih metafora: zahvaljujući angažmanu ljudi iz Nacionalnog parka Sutjeska memorijal prijelomnoj bici NOB-a je saniran, uređena je spomen-kosturnica s ostacima više od tri hiljade poginulih partizana, položene su vitke kamene trake s imenima brigada, površina Živkovićeva spomenika izbijeljena je sve do sjaja koji je imala u vrijeme otvaranja, 1971. godine. Planira se još i postavljanje novog stepeništa, obnova lokalnog hotela, otvaranje Muzeja Bitke na Sutjesci s jednom od najvrednijih zbirki u regiji: usred revizionističkog mraka koji svakodnevno živimo vijesti s Tjentišta doimaju se nestvarno, zato ćemo ih rado pratiti i dalje.

1/1