>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Jedan čovjek, jedna stranka, jadan grad

Iza privida demokracije tajni dealovi s Crkvom, ispod blagdanskih ukrasa naslage smeća, iza lijepih fasada šovinizam i nakarada: Bandić Milan 365 kreće u kampanju

Ime i rezime

Jedan čovjek, jedna stranka, jedan grad: skoro pola godine je ostalo do lokalnih izbora, ali kronični zagrebački gradonačelnik, predsjednik, imenjak i prezimenjak stranke Bandić Milan 365 već sada svojim protukandidatima drži osnovne lekcije iz umijeća prijateljske propagande. Građanima je darovao masovni sajam adventskog kiča, građevinama je obećao nova pročelja, desničarima i ljevičarima referendum na kojem će sami odlučiti o imenu Trga maršala Tita… Ako ovako izgledaju pripreme za kampanju, što će tek biti kada propagandna borba zaista počne? Pitanje je, naravno, izlišno, jer je svaki Bandićev mandat ionako tek nešto dulja kampanja za osvajanje idućeg. A evo kako, otprilike, izgledaju rezultati permanentnog predizbornog stanja: dok se gradske vlasti hvale titulom ‘adventske prijestolnice Evrope’, dobivenom na nekom irelevantnom onlajn natječaju, dotle Evropska komisija službeno proglašava Zagreb ‘evropskom prijestolnicom smeća’, glavnim gradom koji najlošije upravlja svojim otpadom u cijeloj Uniji. Dok se Bandić razmeće obnovom fasada zgrada, dotle mediji zgranuto podcrtavaju polupismeni seksistički slogan akcije ‘Zagreb lijep kao zagrepčanke’. Dok se odluka o Trgu maršala Tita demokratski prepušta građanima, dotle ni tri godine prosvjeda skoro 80 posto stanovnika Savice nije dovoljno da spriječi preuređenje lokalnog parka u višekatni hram Božji. Iza privida demokracije tajni dealovi s Crkvom, ispod blagdanskih ukrasa naslage smeća, iza lijepih fasada šovinizam i nakarada: to je Bandić Milan, ime i rezime. Jedan čovjek, jedna stranka, jadan grad…

Gazdu na HRT!

Priču o Gazdi novinar Saša Paparella započeo je pisati na stranicama Foruma – tada tjednika, danas neprofitnog portala – jer u velikim komercijalnim medijima za nju nije bilo mjesta: baš kao što za Forum i ostale neprofitne medije nije bilo mjesta u skučenim okvirima kulturne politike bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića, koji im je ukinuo ionako mizernu proračunsku pomoć. Ali je novinarska priča svejedno prerasla u knjigu: za nju pak mjesta nije bilo na kioscima Tiska, najveće domaće distributerske mreže u Gazdinom vlasništvu. Ali je knjiga svejedno dočekala drugo, dopunjeno izdanje: za njega pak nema mjesta u narodnim bibliotekama, jer je tako odlučila aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Ali je iz knjige svejedno u međuvremenu nastao istoimeni film Darija Juričana: za njega opet nije bilo mjesta u dvoranama Blitz Cinestara, najveće domaće kinomreže, koja je procijenila da dokumentarac ‘neće biti gledan’. Ali je film svejedno u malim, nezavisnim kinima pogledalo čak deset hiljada ljudi: e sada za njega nema mjesta na Hrvatskoj radioteleviziji, koja ne pokazuje interes da ga uvrsti u svoj program… Ali nakon svih tih opstrukcija – pritiska Tiska, kvara Cinestara, meke cenzure Ministarstva kulture – nekima, svejedno, i dalje nije svejedno: zajednička inicijativa desetak nezavisnih udruga i progresivnijih sindikata raspisala je onlajn peticiju ‘Gazdu na HRT!’ želeći film napokon privesti široj javnosti, a javnu radioteleviziju njenoj osnovnoj svrsi. Cilj je prikupiti pet hiljada potpisa, za sada ih je tamo nešto manje od tri hiljade: ako niste dali podršku jednoj od smislenijih medijskih inicijativa na koje smo naišli u posljednje vrijeme, za vaš potpis, dakle, još uvijek ima mjesta.

Crno i ružičasto

Ne tako davno izvještavali smo o tome kako se Anish Kapoor u kratko vrijeme iz jednog od najunosnijih pretvorio u jednog od najnesnosnijih svjetskih umjetnika današnjice: kupio je ekskluzivna prava na Vantablack, ‘najcrnju crnu boju’, koju su početkom godine sintetizirali britanski znanstvenici, koja upija 99,96 posto svjetlosti i koju sada ne smije koristiti nitko osim njega. ‘Neprijateljska propaganda’ je, u nedostatku Vantablacka, svoje mišljenje o ovom poslovnom potezu prisiljena autocenzurirati običnom, jeftinom, bljedunjavom nijansom crne: Kapoor je, što se nas tiče, ordinarni IIIIIIII, arogantni IIIIIIII, prava mala IIIIIII. Najradije bismo, zapravo, zabranili upotrebu njegovog imena na ovim stranicama onako kako je on zabranio upotrebu Vantablacka, ali nedavna intervencija manje poznatog umjetnika Stuarta Semplea tjera nas da promijenimo odluku: dok su se ostali artisti javno pjenili, pisali žestoka priopćenja i dijelili revoltirane izjave, Semple je naime prionuo poslu pa proizveo ‘najružičastiju ružičastu boju’, a nakon nje i ‘najsvjetlucaviju svjetlucavu’. Sintetizirana od sitnih pahuljica stakla, reflektira svjetlost bolje i od dijamantne prašine jer je – prema pripadajućoj deklaraciji – čak ‘99,8 posto čista’. Objema bojama zajedničko je pritom to da ih smiju koristiti baš svi umjetnici na svijetu osim Anisha Kapoora. Ili, kao što stoji u uputstvu uz svako pakiranje najružičastije ružičaste i najsvjetlucavije svjetlucave: ‘Uvrštavajući ovaj proizvod u svoj asortiman, potvrđujete da vi niste Anish Kapoor, da ni na koji način niste povezani s Anishom Kapoorom, da ne kupujete ovo pakiranje za Anisha Kapoora niti za bilo kojeg suradnika Anisha Kapoora. Prema vašim saznanjima, informacijama kojima raspolažete i dobroj vjeri, ova boja nikada neće dospjeti u ruke Anisha Kapoora.’ A kako je na to reagirao Anish Kapoor? Uspio je, očito, nabaviti jedno pakiranje najružičastije ružičaste, ali se nakon toga nije dosjetio ničega boljeg, pametnijeg ni duhovitijeg nego da umoči srednji prst u boju, ispruži ga, fotografira, pa sliku – uz odgovarajuću poruku Sempleu – objavi na Instagramu. Rekli smo vam: ordinarni iiiiiiii, prava mala iiiiiiii

Kopi…

Kad već njuškamo po društvenim mrežama i profilima bogatih & slavnih, evo i Facebook posta revoltirane Björk: isprovocirale su ga seksističke kritike jednog njenog nedavnog DJ-seta, a čitanije muzičke rubrike svojim čitaocima pretenciozno predstavile kao ‘otvoreno pismo svjetskim medijima’. Iako u novinarskom žanrgonu prije spada u kopipejst-vijest – kakve radije izbjegavamo – povod se ne čini sasvim nevažan, pa prenosimo: ‘Ženama je u muzici dozvoljeno da budu kantautorice samo ako pjevaju o svojim dečkima. Ako promijene temu i bave se atomima, galaksijama, aktivizmom, ‘šmokljanskom’ matematikom, obradom ritmova ili bilo čime drugim osim pjevanjem o onima u koje su zaljubljene, kritiziraju ih: novinarima se čini kao da nešto nedostaje. Kao da su naš jedini jezik emocije… Muškarcima je dozvoljeno da skaču s teme na temu, da se bave SF-om, da igraju slapstick uloge i budu duhoviti, da postanu muzički štreberi izgubljeni u oblikovanju soundscapeova; ali ne i ženama. Ako ne rastvorimo grudi i ne krvarimo zbog svojih muškaraca i djece, mi varamo publiku…’ Možda je malo zaoštreno, možda pojednostavljeno, ali načelno podržavamo. Jer kad Björk u zaključku medijima fajterski poruči Eat your Bechdel test heart out!, onda se vrijedi prisjetiti da je na spomenutom Bechdel testu – koji postavlja sasvim jednostavno pitanje: postoje li u nekom fikcionalnom djelu najmanje dva ženska lika koja međusobno razgovaraju o bilo čemu drugom osim o muškarcima – do danas pala otprilike polovica ispitanih filmova.

…pejst

Dok se mi bavimo profilnim parafernalijama i pecamo male skandale po društvenim mrežama, uvaženiji medijski radnici fokusirani su na ozbiljne internetske izvore: evo recimo Jure Vujić. Znanstvenik, magistar, pravnik, diplomat, direktor Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske, predsjednik Etičkog foruma Hrvatskih novinara i publicista, autorski proteže izdavačke kuće Zlatka Hasanbegovića i urednik talk-showa ‘Crveno i crno’ na klerikarikaturaliziranom HTV-u u svom se istraživačkom radu oslanja isključivo na pouzdane internetske stranice poput, primjerice, Wikipedije. Pa je u novom znanstvenom članku o ulozi istočnog Mediterana u geopolitičkoj borbi za Evroaziju otamo, s Wikipedije, doslovno prepisao solidan komad teksta: urednici časopisa ‘Europske studije’ u posljednji su čas uočili plagijat i spriječili da članak ode u tisak, ali je sramota, na sreću, ostala zabilježena na internetu. Za portal Forum – s kojim smo otvorili ovo izdanje ‘Neprijateljske propagande’ pa ga, evo, prigodno i zatvaramo – uvaženi kolega Vujić podrobnije tumači geopolitičke okolnosti slučaja: ‘Smiješno mi je da se ovdje ljude proziva za nekakve plagijate i kvaziplagijate, a da se zna kako se masovno autoplagira i kompilira. Wikipedija, uostalom, može i ne mora biti stručno-znanstveni izvor. Smatram da je ovdje riječ o političkom obračunu s ciljem osobne diskvalifikacije. Imam više od 50 objavljenih znanstvenih članaka, tako da me ovakve provincijalne priče nimalo ne zanimaju…’

U stručno-znanstvenom žargonu, ova se pojava zove pad u kopipejst nesvijest.

1/1