>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Kružni put

Dok Trogir predstavlja katoličko-turističku atrakciju ‘Križnog puta pod morem’, lokalno brodogradilište propada: vic je toliko dobar da u njega stane kompletna hrvatska država, skupa sa svojim službenim pokroviteljstvom, većinskom religijom i željeznim zakonima tržišta

Kalvarija

Nije ovo, naravno, priča o križnom putu. Jer kada na trogirskoj rivi lokalni župnik blagoslovi Isusov kip – devet metara visok, deset tona težak – onda to ne može biti svjedočanstvo vjere: to je svjedočanstvo mjere. Kada ga lokalni ronioci zatim potope na morsko dno – kip, a ne župnika – zaokruživši tako spektakularni katoličko-turistički projekt ‘Križnog puta pod morem’ završnom, petnaestom postajom, svjedočanstvo mjere postaje potpuno: dobivamo domaćeg Krista po mjeri stranih turista. Kada bizarnu trogirsku zamisao odobri sama Katolička crkva, koncesiju joj izda županija, dok Hrvatski sabor priskače službenim pokroviteljstvom, onda već sasvim pouzdano znamo da ‘Križni put pod morem’ nije nikakva zajebancija: on je, naime, turistička atrakcija. A s turizmom, jasno, baš kao ni s vjerom, ne treba se šaliti: to su dva stupa našega društva – jedan moralni, drugi financijski, jedan Gospodinov, drugi gospodarski – pa im se izruguju samo zlonamjerni.

Mora, doduše, da je zlonamjernih dosta, jer nema tko se nije smijao kada je krajem prošlog ljeta najavljeno potapanje pedesetak betonskih skulptura u ‘jedinstvenom projektu’ podmorskog križnog puta kakav ‘nije realiziran nigdje u svijetu’ pa će stoga ‘još snažnije pozicionirati našu Domovinu kao kulturno i turističko središte Europe’. Ili kada je na svečano otvaranje stigao specijalni izaslanik Domovine Milijan Vaso Brkić kako bi u ronilačkom odijelu pohvalio ideju ravno s palube jahte nazvane – kao za vraga – ‘Gold Digger’. Ili kada je Ivica Đikić u novinskom komentaru primijetio da koncept postavljanja križnog puta ispod površine mora poprilično obesmišljava šestu postaju, na kojoj Veronika Isusu rupcem otire znojno čelo. Ili kada se Boris Dežulović zapitao zašto Hrvatska ne može ‘prva i jedina u svijetu’ pokriti čitavu državu besplatnim bežičnim internetom niti može, recimo, dosljedno procesuirati vlastite ratne zločine, nego prva i jedina mora biti baš po tome što u paradi katoličkog kiča morskim dnom sije betonske kipove. Nitko među njima, međutim – a pokušavali su, vidimo, mnogi – nije se novopotopljenom projektu narugao tako uspješno, otrovno i okrutno kao što su to prošloga petka učinili zastupnici i zastupnice trogirskog Gradskog vijeća.

Treba, zaista, raspolagati vrlo mračnim smislom za humor da se baš na dan svečanog porinuća Isusa Krista – skoro u isto vrijeme i samo par koraka dalje od mjesta gdje je onaj crkveni tip blagoslovio kip – zakaže izvanredna sjednica sa samo jednom točkom dnevnog reda: službenim nastupom Danka Končara, vlasnika obližnjeg Brodotrogira. Neslužbeni gospodar ruinirane hrvatske brodogradnje pozvan je, inače, zbog toga što je uprava njegove firme najavila otpuštanja gotovo polovice od preostalih osamstotinjak radnika, zbog toga što su im plaće ponovno smanjene i zbog toga što je ona za februar sve donedavno kasnila: jedino što je na to imao reći, manje-više, svodi se na konstataciju kako u Brodotrogiru ima ‘i radnika i neradnika’, pa će valjati odvajati žito od kukolja. Mjesecima su, eto, pokušavali profesionalni komentatori, najbolji novinari i vrhunski humoristi, ali ovakvu šalu nisu smislili. Vic je toliko dobar da u njega stane kompletna hrvatska država, skupa sa svojim službenim pokroviteljstvom, većinskom religijom i željeznim zakonima tržišta. Stane, s jedne strane trogirskog zaljeva, nekada moćna industrija čiji su brodovi plovili svjetskim morima; s druge turistička ponuda koja doslovno tone na dno. S jedne strane bivši škverani, montažeri i inženjeri; s druge budući sezonci, konobari i scuba diveri. S jedne strane proizvodnja uništena tržišnim diktatom Evropske unije, s druge pretvaranje vjerskih svetinja u jeftinu atrakciju za evropske turiste. Nejasno je samo kako se točno zove takva šizofrena vizija ekonomskog razvoja: gledanje u križ ili križni kut gledanja? S križnim putem, rekli smo, zasigurno nema veze: ovo je ipak priča o nečem drugom. O državi koja se nekada, kroz socijalističku industrijalizaciju i modernizaciju, mukotrpno iščupala sa svjetske periferije, samo da bi se danas vratila tamo odakle je krenula. O državi koja je ranije gradila višetonske brodove, samo da bi danas potapala betonske blokove. O državi koja je – ukratko – prošloga petka na trogirskoj rivi napokon okončala svoj kružni put: uzalud godine napretka, uzalud modernizacija, opet smo na prvoj postaji.

Pariz, Aranđelovac

U prošlotjednom izdanju ‘Neprijateljske propagande’ pisali smo o ambicijama srpske premijerke Ane Brnabić da pokrene tamošnju kreativnu industriju, otvori kulturu tržištu i poveže je s međunarodnim tokovima, a prva značajnija postignuća već su tu: prema podacima Interpola, objavljenima ovih dana, gradić Aranđelovac osvojio je senzacionalno drugo mjesto na globalnoj top-listi gradova u kojima je otkriveno najviše pokradenih pa prošvercanih umjetničkih djela. Uspjeh se čini još većim nakon što promotrimo konkurenciju: pobjedu je, doduše, uvjerljivo odnio Pariz, ali u leđa pitomoj šumadijskoj varoši redom gledaju ugledne svjetske metropole, od Londona, preko Bagdada, Stuttgarta, Frankfurta i Tallina pa do Barcelone, dok plasman Beograda na visoko deveto mjesto potvrđuje sustavne napore kulturno-trgovačke politike susjedne države. Ukupna se vrijednost ukradene umjetnosti u svijetu, inače, na godišnjoj razini kreće oko iznosa od šest milijardi dolara, a među popljačkanim zemljama prednjače Irak, Afganistan, Sirija i Libija. Daleko iza njih nastavlja se popis od dvadesetak država u koje, od susjeda, spadaju Slovenija i Srbija. Hrvatske nema nigdje, iz čega povlačimo logičan zaključak da kultura ovdje ne zanima ni lopove. S druge strane, sve četiri najpoharanije zemlje bile su meta NATO-intervencija: barem utoliko imamo određenih razloga za zadovoljstvo jer i mi smo, eto, vojnim sredstvima pripomogli razvoju svjetskog kulturnog tržišta. A zadovoljstvo je još veće kada tome pridodamo podatak da se glavnina ukradenih djela naposljetku slijeva u zemlje Evropske unije: ipak je ovo kontinent ozbiljne kulturne tradicije koju, kako vidimo, nastavlja provjerenom trgovinskom strategijom – uvozom elitne umjetnosti, izvozom masovne smrti – pa nema razloga da ne budemo ponosni što smo dio takve asocijacije.

Bolji ljudi

Odlične vijesti za ljubitelje Davida Simona, među koje se rado ubrajamo: čovjek koji je prije petnaestak sezona redefinirao TV produkciju briljantnom ‘Žicom’, potom stvorio sjajne serije ‘Treme’ i ‘Show Me a Hero’ pa prošle godine ‘Kronikama Times Squarea’ utvrdio standarde, sada sprema projekt posvećen Španjolskom građanskom ratu. Prema prvim, škrtim najavama, ‘Dry Run’ – priča o dva američka bataljuna koja su se krajem tridesetih borila protiv frankista – zamišljena je kao šestosatna miniserija. Naslov – u slobodnom prijevodu nešto kao ‘Generalna proba’ – govori, naravno, o tadašnjoj krvavoj pokaznoj vježbi za skori uspon nacista i fašista. ‘Ali još i više od toga’, tumači Simon, ‘ono što se zbivalo između 1936. i 1939. jasno je demonstriralo da kapitalizam – iako može biti elementarno oruđe za stvaranje masovnog obilja – ne nudi moralno zadovoljavajući odgovor na pitanje kako ljudi mogu živjeti ni kako društva mogu napredovati.’ Naprotiv: ‘Kada je španjolska republika bila ugrožena, kapitalizam je odabrao tiraniju. Pa su bolji ljudi, oni koji nisu mogli prihvatiti takav izbor, otišli tamo da se bore. Danas, nalazimo se pred istim izborom.’ Među dobrovoljcima je, inače, bilo skoro 1800 boljih ljudi iz Jugoslavije, a poginuo je gotovo svaki treći: jedna od slavnijih epizoda u povijesti ovdašnjih naroda bit će, nadamo se, dovoljna barem za poneku epizodnu ulogu u seriji.

Nula

Nešto lošije vijesti za čitateljice i čitaoce Daše Drndić, među kojima se također rado pronalazimo: engleski prijevod njenog romana ‘Belladona’ ipak nije osvojio Književnu nagradu Evropske banke za obnovu i razvoj. Doduše, sam ulazak među troje finalista dovoljan je razlog za aplauze. U premijernom izdanju bankarskog priznanja pobijedio je ‘Istanbul Istanbul’ Burhana Sönmeza, koji će 20 hiljada eura podijeliti sa svojim prevoditeljem, dok Drndić i Boris Akunjin (‘Cijeli svijet je pozornica’) sa svojima dijele po dvije. EBRD zauzvrat dobiva zgodan publicitet: međunarodni zajmodavac i promicatelj tvrde tržišne vjere po manje razvijenim svjetskim državama predstavio nam se kao institucija koja ‘slavi književno bogatstvo u regijama u koje investira’, uvažava ‘značaj prevođenja’, pritom ‘upoznaje širu globalnu publiku s dubinom i raznolikošću glasova i kreativnosti’, i tako dalje, i tako ljepše. Štoviše, nakon londonske svečanosti upriličili su javnu raspravu znakovitog naslova ‘Čija je zapravo nagrada?’ Nismo prisustvovali, ali ipak bismo pokušali odgovoriti. Nagrada, recimo, pripada organizaciji koja je od sredine devedesetih naovamo samo u Hrvatskoj kreditirala 197 projekata: ima tu svega, od Agrokora do shopping mallova, od prometa do financija, od infrastrukture do agrobiznisa. Kulturnih programa, hvala na pitanju, ima nula. Tako otprilike izgleda briga za umjetničku produkciju EBRD-a kada se svede na strogu poslovnu logiku: novopokrenuta nagrada tek je mala marketinška igračka, atraktivna dosjetka nekog stručnjaka za brendiranje, način na koji se banka reklamira jezikom kulturnih rubrika. Stoga im, evo, promptno uskraćujemo prostor: da nije Daše Drndić, ne bi dobili ni ovoliko.

1/1