>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Ljevičar na odmoru

Paul Mason, britanska intelektualna zvijezda, nakon nekoliko dana na festivalu FALIŠ u Šibeniku poželio je u ‘Guardianu’ proanalizirati hrvatske izborne prilike: dobili smo spektakularan splet besmislica

Samo opušteno

Kad se ljevica opušta, ljestvica se spušta: Paulu Masonu, zvijezdi ovogodišnjeg ‘festivala alternative i ljevice’ FALIŠ u Šibeniku, bilo je dovoljno samo nekoliko dana turističko-aktivističkog odmora na jadranskoj obali da poželi svjetskoj javnosti objasniti dinamiku naših parlamentarnih izbora. Pa smo u razvikanom ‘Guardianu’ pod ambicioznim naslovom ‘Hrvatski izbori upozoravaju na povratak nacionalizma na Balkan’ dobili spektakularan splet besmislica. Promašeni zaključak da će rezultat izbora ‘vjerojatno biti koalicija starih ‘centrističkih’ stranaka – nacionalista i socijaldemokrata’ možemo pritom čak i ostaviti po strani. Kao što možemo zanemariti amatersku analizu ovdašnjeg društva, generacijskim skalpelom nonšalantno prepolovljenog na starije koji žive ‘posttraumatskim lajfstajlom’ i napušene klince uronjene u ‘umreženi svijet snova, gdje elektronička dance muzika i Pokémon Go mijenjaju nacionalne i političke identitete formirane prije dvadeset godina’. Nema napokon razloga ni da se dulje zadržavamo na futurističkom turističkom naklapanju o Putinovoj vojnoj podršci Miloradu Dodiku, koja bi Balkan trebala uskoro pretvoriti u novu Siriju ili Ukrajinu. Jer pravi fijasko čeka nas na samom kraju teksta: manirom samouvjerenog kolonijalnog diletanta Mason rješenje za sve probleme pronalazi u Evropskoj uniji, tražeći od nje da povisi standarde za primanje novih istočnoevropskih članica i pozivajući je na ‘promicanje demokratske kulture i institucija’ s ove strane Schengena. Nismo, doduše, saznali bi li Mason ovaj veliki prosvjetiteljski zadatak radije povjerio zastupnicima profašističke Austrijske slobodarske stranke, koja na tamošnjim izborima osvaja petinu glasova, ili radikalnim nacionalistima iz Danske narodne stranke, koji dobivaju nešto više. Među izglednim kandidatkinjama i kandidatima mogli bi, uostalom, biti i Marine Le Pen, Geert Wilders, Švedski demokrati, Finska partija: redom ksenofobi i natražnjaci, redom uspješni politički proizvodi ‘demokratske kulture i institucija’ država Unije… Prava šteta što je šibenski festival – koristan onoliko koliko neka politička priča u formi festivala to može biti – dobio ovakav postskriptum. Zato ljevičarski FALIŠ i dalje podržavamo; ljevičarski falš baš i ne.

Što rade nagrade

Kad smo kod ishoda izbora, izborili smo se, znamo, i za to da u Sabor uđe sedam stranačkih lista koje predvode sedmorica muškaraca. Sedmorica je i među osmero manjinskih predstavnika, ukupan broj žena u parlamentu stropoštao se na 19: rodne nevolje narodne volje prokomentirane su detaljnije na drugim stranicama ovog broja ‘Novosti’, a mi se tragovima patrijarhata vraćamo u više kulturne sfere. Prije dva tjedna pisali smo naime o važnoj regionalnoj književnoj nagradi ‘Meša Selimović’ koja se ove godine spontano pretvorila u literarni boys club – petorica članova žirija birala su među petoricom finalista – pa bilježimo da je laureat u međuvremenu postao Slobodan Šnajder, nagrađen za roman ‘Doba mjedi’. Šnajder je ubrzo dobio i drugo značajno regionalno priznanje, nagradu ‘Mirko Kovač’. Razlog više da je rezimiramo: ondje su četvorica izbornika i nijedna izbornica napravili predselekciju u četiri kategorije, potom su četvorica članova i tek jedna članica žirija odabrali tri pobjednika (osim Šnajdera, to su Vladimir Tabašević za romaneskni debi ‘Tiho teče Misisipi’ i Ivan Lovrenović za knjigu eseja ‘Isus u Ahmićima’), uz samo jednu pobjednicu (Ivona Juka za scenarij filma ‘Ti mene nosiš’). Ima još. Skoro u isto vrijeme objavljen je popis finalist(ic)a nagrade ‘Fran Galović’ ‘za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta’: tri muškarca i jedna žena u žiriju, osam muškaraca i dvije žene u finalu… Možda vrijedi pojasniti: ‘Neprijateljska propaganda’ ne propagira uvođenje rodnih kvota u rad žirija, ovdje ne mislimo da je literarno nagrađivanje žena rješenje nekih ozbiljnijih problema niti da su književna priznanja tu da bi priznavala ženska prava. Samo eto evidentiramo očito; samo promatramo što rade nagrade.

Cenzura na Facebooku

Uostalom, od viška političke korektnosti glava itekako boli: nešto više o tome mogli bi nam ispričati u Facebooku jer ondje posljednjih mjeseci ubrzano proizvode globalne medijske skandale. U posljednjem, cenzurirali su antologijsku fotografiju gole i uplakane vijetnamske djevojčice iz 1972. – poznatiju kao ‘Napalm Girl’ – s obrazloženjem da promiče dječju pornografiju. Još prošle godine, prisjetimo se, otkriveno je da Facebookovi moderatori ‘skrivaju’ priloge o političkim konzervativcima i promoviraju liberalnije sadržaje. Zatim je njihov posao u potpunosti povjeren algoritmu, ali je ovaj ubrzo među najvažnije novinske vijesti uvrstio videosnimku čovjeka koji masturbira uz asistenciju McDonald’sovog sendviča s piletinom. Najnoviji debakl, konačno, nastao je udruženim snagama: ikoničku fotografiju Nicka Uta, priloženu uz članak iz finskog dnevnika ‘Aftenposten’ o najvažnijim antiratnim fotografijama, najprije je zabranio algoritamski program, da bi odluku potvrdio dežurni urednik. Nije pomoglo ni kada su svi članovi finske vlade na svojim profilima u znak podrške objavili sliku: i oni su cenzurirani. Pa je tek otvoreno pismo što ga je glavni urednik ‘Aftenpostena’ Espen Egil Hansen s naslovnice novina uputio svome kolegi, ‘najmoćnijem uredniku na svijetu’ Marku Zuckerbergu, natjeralo Facebook da promijeni odluku i ponudi ispriku. Iako nevoljko: ustrajali su na tome da slika ipak krši uređivačke i moralne standarde, dodavši par uobičajenih piarovskih fraza o dijalogu, međusobnom razumijevanju, konstantnom usavršavanju ili već nečem sličnom.

Mrkva i batina, fond i baština

A za skandale na svjetskom tržištu umjetnina zadužena je izgleda njemačka ministrica kulture Monika Grütters. Prije nekoliko mjeseci parlament je – na njenu inicijativu te užas & konsternaciju bjelosvjetskih kolekcionara – izglasao zakon o rigoroznoj kontroli trgovine slikama i skulpturama koje pripadaju nacionalnoj baštini: ako su starije od 70 godina i skuplje od 300.000 eura, prije prodaje u inozemstvo moraju dobiti odobrenje. Nakon legislativne batine stiže financijska mrkva: Grütters je sada najavila pokretanje velikog fonda – zasnovanog javnim sredstvima i otvorenog privatnim donatorima – kojim bi se otkupljivala značajnija djela prije nego što eventualno pređu granicu. Nema veze što recimo Velika Britanija odavno ima slične mehanizme zaštite svoje baštine: medijske ispostave globalne kolekcionarske elite već vrište o nedopustivosti državnog miješanja u svetu slobodu tržišta. Mi pak slučaj bilježimo rubno, više kao korisnu informaciju domaćim neoliberalima uvjerenima da tamo, na razvijenom Zapadu, vlasti liježu i bude se s mislima o poticanju investicija, deregulaciji, poduzetničkoj klimatizaciji.

Pomilovanje

Na dan objave ovoga teksta u SAD-u počinje prikazivanje ‘Snowdena’ Olivera Stonea, a umjesto foršpana iz Rusije stiže video-klip u kojem najpoznatiji američki azilant – još uvijek progonjen potjernicom, još uvijek optužen za špijunažu zbog koje bi trebao dobiti barem tridesetogodišnju zatvorsku kaznu – traži pomilovanje od Baracka Obame. ‘Da, postoje zakoni koji kažu jedno, ali baš zato vjerojatno postoji i moć pomilovanja – radi iznimki, radi stvari koje se mogu činiti neispravnima prema slovu zakona, ali kada ih pogledamo iz moralne perspektive, kada ih pogledamo iz etičke perspektive, kada pogledamo rezultate, čini se da su te stvari bile nužne, čini se da bile vitalne’, govori Snowden, uvjeravajući da su američke političke institucije postale barem malo bolje zbog onoga što je učinio. Potpisujemo, da ne bismo morali čitati izjavu nalik na onu koju je samo nekoliko dana prije toga javnosti uputila Chelsea Manning, zatočena na 35 godina zbog odavanja vojnih i diplomatskih tajni WikiLeaksu. Kako dostojanstven zatvorenički tretman nije dobila čak ni nakon pokušaja samoubojstva prije dva mjeseca, započela je štrajk glađu, okončan nakon pet dana ispunjenjem zahtjeva. A pismo završava jednostavnim, zastrašujućim riječima: ‘Trebam pomoć. Molim vas, pomozite mi.’

1/1