>

novosti logo

Kultura Kultura

Nismo mi Tesla sisali

Danas, po drugi put u Hrvatskoj, Tesla je poželjan kao brend, od kojeg se nastoji uzeti komad intelektualnog i ekonomskog kapitala. Prešućuje se vrijeme kada je zbog svog srpskog porijekla bio nepoželjan u Hrvatskoj, kada je miniran i srušen njegov spomenik u Gospiću i kada je trg umjesto njegovog imena dobio ime Stjepana Radića

Izložba ‘Nikola Tesla – Mind from the Future’, praćena velikim brojem medijskih i drugih sponzora, nimalo skromno najavljivana kao ‘najveći hrvatski multimedijalni izložbeni projekt’ i ‘najveći umjetnički projekt suvremene povijesti’, zadnjih je godinu dana imala izrazito agresivnu reklamu. Osim partnera izložbe, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u samom projektu ističu se dva imena. Prvo je ono kustosice Helene Bulaje Madunić, osobe koja se dulje od desetljeća intenzivno bavi likom i djelom Nikole Tesle. Jasno istaknuta kao autorica, kustosica i idejni tvorac ove izložbe, osobno se pozicionira i unutar nje, i to na dva načina. Kroz fotografije performansa / autorskog filma ‘Mehaničke figure’ koji je snimila zajedno s fotografkinjom Mare Milin i, puno važnije, kroz naraciju, vlastiti govor koji svaki od posjetitelja može čuti pritišćući na tabletu neko od pedeset i sedam poglavlja koja govore o životu Nikole Tesle. Sve počinje njegovim rođenjem, a nastavlja se odrastanjem, školovanjem u inozemstvu, odlaskom u SAD, suradnjom s Thomasom Edisonom, Kolumbovim jajetom, imigrantskim životom, Wardenclyffeom, spomenimo samo neke. Upravo taj vodič, snimljen u trajanju od dva i pol sata, osnova je za razumijevanje izložbe.

Zagrebačka izložba namijenjena širokoj publici zaobilazi sve one činjenice koje bi narušile sanjivu genijalnost slavnog znanstvenika, izostavljajući ideološke, ekonomske i političke faktore koji utječu na život svakog čovjeka

U onome što je obično Galerija Bačva nalazi se prostor za posjetitelje, prodaju Tesla vina, suvenirnicu i reklame za neke od sponzora izložbe. U tom dijelu galerije nad posjetiteljima su se nadvili zeleni pliš i reinterpretacija Gaudijevog nedovršenog hotela Attraction, projektiranog prema također nikada dovršenom projektu Sagrada Familia. Iznad je i željezna skulptura, odnosno velika željezna skica za neki budući Teslin dalekovod visok dvanaest metara. Tu su i gigantski list lipe i rekonceptualizirani rerov bakreni polihedron. Na prvom katu paviljona nalaze se kazivanja različitih javnih ličnosti inspiriranih Teslom. Najvažniji dio izložbe predstavlja ‘tunelska prostorija’ koja linearno prati njegov život, ali i razne uspješne i manje uspješne reference koje se prožimaju s trenucima iz tadašnje popularne kulture, filma, znanstvene fantastike, astronomije, psihologije, skupa složene u idejnu koncepciju koju autorica izložbe naziva ‘interaktivnom filmskom freskom’. Freskom za čije je iščitavanje audiovodič neophodan, pa tako postaje noseći dio izložbe i postava, koji zahtijeva vrijeme i posebno strpljenje. Na samoj izložbi ipak nećemo vidjeti ono što je uobičajeno i publici uvijek zanimljivo, Kolumbovo jaje ili Teslin generator, koji je direktna poveznica recimo s ‘Ratovima zvijezda’.

Drugo ime koje se brendiralo kroz samu izložbu je ono Krešimira Renza Prosolija, vlasnika marketinške agencije Real Grupa i producenta izložbe. Agencija koja godinama unazad kontinuirano poslovno raste glavni je sponzor izložbe i producent nekoliko prethodnih projekata, poput dokumentarnog filma o Janici i Ivici Kostelić. Jasno, marketinška agencija radi svoj posao i promovira se putem ove izložbe, a vjerojatno je zaslužna i za dovođenje velikih sponzora, od kojih su neki i njihovi poslovni partneri. Kao cilj izložbe navodi se brendiranje Tesle kao hrvatske kulturne baštine, a sama izložba odigrava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike.

Posebno se zadnjih godina Teslu nastoji brendirati kao kulturno dobro u Hrvatskoj, iako takvi napori već postoje i traju u svijetu. U popularnoj kulturi davne 2006. godine Tesla je dobio svoje mjesto u filmu ‘Prestiž’, gdje ga je glumio planetarno poznati David Bowie. Američka kompanija koja proizvodi električne automobile nosi ime Tesla, a u Hrvatskoj se slavni znanstvenik vraća na velika vrata kao hrvatski brend. Tako Tehnički muzej mijenja ime u Tehnički muzej Nikola Tesla, a njegov rođendan 10. srpnja počinje se obilježavati kao Nacionalni dan Nikole Tesle. Početkom ove godine kreativni centar KulturA Urbani i Kazalište Gavella organizirali su turističko-izvedbeni spektakl ‘Tesla Anonimus’. Od prošle godine se šalje javna razglednica ‘Tesla – Croatia’, kojom je obilježeno 160. godina od njegovog rođenja. U susjednoj Srbiji Tesla se odavno uvlači isključivo u korpus srpske nacionalne kulture, beogradski aerodrom nosi njegovo ime, a posljednja pomalo bizarna aproprijacija Teslinog lika i djela bio je pokušaj Srpske pravoslavne crkve da iz beogradskog Muzeja Nikole Tesle uzme urnu slavnog znanstvenika i zakopa je ispred hrama Svetog Save.

Zagrebačka izložba namijenjena širokoj publici zaobilazi sve one činjenice koje bi narušile sanjivu genijalnost slavnog znanstvenika, izostavljajući ideološke, ekonomske i političke faktore koji utječu na život svakog čovjeka. Ne spominju se društvena realnost u kojoj je Tesla živio ni sva ograničenja koja je kao znanstvenik s periferije i imigrant doživio. Tesla je bio suprotnost pohlepnom Thomasu Edisonu za kojeg je radio prvo u Parizu, a kasnije u New Yorku, da bi nakon njihovog razlaza kao fizički radnik kopao kanale za jednu od Edisonovih tvrtki. Kada je njegov drugi poslodavac George Westinghouse upao u financijske probleme, Tesla je iz solidarnosti pocijepao sve ugovore koji su mu garantirali autorska prava na patente. Tim potezom Tesla se, prema procjeni, odrekao 300 milijuna dolara. E takav je bio naš Tesla. Čovjek koji je maštao o izumima koji će biti dostupni i besplatni za sve, koji nije mario zbog toga što mu drugi kradu ideje, već je bio duboko razočaran što nemaju svoje. Čovjek koji je ideje stvarao zakopan u svojim mentalnim mapama, ali koji je ovisio o sredstvima za istraživanje i razvoj. Na njegov život je itekako utjecala i američka Velika depresija, nakon koje se nije oporavio.

Detaljniju ocjenu umjetničke vizije i marketinške komunikacije prepustit ćemo samoj publici i struci koja se odluči pogledati izložbu narednih mjeseci. Nećemo previše moralizirati ni oko toga da u Teslinoj domovini od 2011. postoji zastoj u završetku obnove niskonaponske mreže u osamdeset sela u kojima žive povratnici, njegovi sunarodnjaci, iako nalazimo zabavnim da je sponzor same izložbe HEP, tvrtka koja je naslijedila Teslinu hidroelektranu na Krki pored Šibenika samo tri dana nakon što je ista otvorena na Nijagarinim slapovima. Ali ćemo zbog naših čitatelja Teslu staviti u jedan drugačiji povijesni kontekst.

Tesli, onakvom kakav je bio, nikada nisu bila potrebna šarena svjetla pozornice. Sve to nije pristajalo tom samozatajnom gospodinu koji je znao što je stil. Obučen u decentno odijelo i s bijelim rukavicama, Tesla je cijelog života ostao skromni vanzemaljac

U razdoblju kada je Tesla zbog svog srpskog porijekla bio nepoželjan u Hrvatskoj, miniran je i srušen njegov spomenik u Gospiću i na njegovo mjesto postavljena fontana Vile Velebita, a umjesto njegovog imena trg je dobio ime Stjepana Radića. Kao i rušenje mnogih drugih nepoželjnih spomenika, bio je to kulturocid i duboko anticivilizacijski čin. Tesla je bio nepoželjan u javnoj i kulturnoj memoriji sve do početka nove decenije, kada se polako uviđa njegov potencijal za brendiranje. HEP tada proglašava godinu Nikole Tesle, a prvi se samim pitanjem poželjnog i nepoželjnog naslijeđa počinje baviti kustoski kolektiv WHW, koji 2002. godine u Tehničkom muzeju organizira izložbu pod nazivom ‘Projekt: Broadcasting’, okupljajući velik broj sjajnih umjetnika.

Četiri godine kasnije Meštrovićev spomenik Tesli preseljen je iz Instituta Ruđer Bošković u centar Zagreba. U doba kada političari – cinično, isti oni koji su bili zaslužni za uklanjanje Nikole Tesle – govore o njegovom velikom povratku, u godini u kojoj se obilježavala 150. obljetnica njegovog rođenja, kustoski tim WHW radi novu izložbu ‘Normalizacija: posvećeno Nikoli Tesli’ u kojoj se predstavlja više od četrdeset prijedloga likovnih umjetnika, novinara, dizajnera, arhitekata i pisaca pristiglih na javni poziv za prijedlog antispomenika Nikoli Tesli. Ovaj projekt uspio je kao važne teme označiti kolektivni odnos spram prošlosti i njenu konstrukciju, normalizaciju, položaj etničkih manjina i ulogu spomenika u političkim svetkovinama i ritualima. Bila je to dekonstrukcija upisivanja političkih i ekonomskih interesa vezanih uz određene ličnosti i povijesna razdoblja. Programska knjižica koja je pratila spomenutu izložbu bavila se upravo pitanjem zastarjelog shvaćanja kulture, što je i jedan od glavnih problema kada o univerzalnom Tesli govorimo i danas. Riječ je o čovjeku koji je rođen u Austro-Ugarskoj Monarhiji, školovao se u Grazu i Pragu, radio u Budimpešti i Parizu, a najveći dio karijere proveo u Americi.

Naslanjajući se na ovaj dio njegove biografije i na njegovu univerzalnu poziciju, filozof Boris Buden tada će napisati: ‘Ne potvrđuju li te činjenice apsurd pitanja o kulturnoj pripadnosti Nikole Tesle, odnosno apsurd ideje kulturnog pripadanja kao takve? Nisu li one najbolja potvrda hibridnog karaktera hrvatske kulture odnosno hibridnog karaktera svake kulture? No ako bismo tu ideju konzekventno slijedili i pretvorili je u predmet spora, u proturječje koje delegitimira samu ideju kulturnog identiteta, došli bismo u sukob s društvom, aktualnom ideologijom na kojoj ono počiva, s konkretnim političkim snagama koje artikuliraju danas hegemonijalnu politiku identiteta, došli bismo u sukob s državom, s njezinim institucijama, prihvatili bismo prije ili kasnije rizik isključenja, iz nacionalne kulture, iz društva, države… S druge strane, to je prije ili kasnije neminovno. Tko ne vjeruje u ideju kulturnog identiteta, sebe je već isključio, bio toga svjestan ili ne.’

I neka cvjeta tisuću cvjetova, neka bude svake godine tisuću izložbi, ali Tesli, onakvom kakav je bio, nikada nisu bila potrebna šarena svjetla pozornice. Sve to nije pristajalo tom samozatajnom gospodinu koji je znao što je stil. Obučen u decentno odijelo i s bijelim rukavicama, Tesla je cijelog života ostao skromni vanzemaljac izvan našeg materijalnog svijeta, preminuvši sam i u siromaštvu u sobi 3327 hotela New Yorker. Tada ga nisu slavili ni Amerikanci jer nije bio Amerikanac, već opet onaj drugi. Tesla je smetao jer je svojim univerzalizmom i kozmopolitizmom uvijek narušavao koncept hegemonije, a svojom željom da radi na javnom dobru i idejama poput besplatne struje za cijelo čovječanstvo narušavao elementarnu logiku američkog kapitalizma. Danas, po drugi put u Hrvatskoj, Tesla je poželjan kao brend, od kojeg se nastoji uzeti komad intelektualnog i ekonomskog kapitala, iako se s Teslom družimo svaki put kada uključimo predmet u struju, upalimo radio, osvijetlimo sobu, sjednemo u auto ili bežično upravljamo nekom igračkom.

I za kraj, neka Tesla kaže nešto sam za sebe. Godinu dana prije smrti, u jeku najvećeg svjetskog rata, 23. travnja 1942. godine je napisao: ‘Iz ovog rata, najvećeg od kad je istorije, mora se roditi novi svijet, koji će opravdati žrtve što ih čovječanstvo podnosi. Taj novi svijet mora biti svijet u kome neće biti eksploatacije slabog od strane zlog; gdje neće biti ponižavanja siromašnog od silovitog i bogatog, gdje će djela uma, nauke, umjetnosti služiti cjelini za uljepšavanje i olakšavanje života, a ne pojedincima za stjecanje bogatstva. Novi svijet neće biti svijet pogaženih i poniženih, već slobodnih ljudi i naroda, jednakih u dostojanstvu i poštivanju čovjeka.’ Takav je bio naš Tesla.

1/3